U čitavoj raspravi koja se događa oko postsinodalne apostolske pobudnice Amoris Laetita, nedvojbeno je kako će pitanje tko smije, a tko ne smije primiti Svetu pričest ostati u prvom planu. Izgleda da su mnogi u današnjoj Crkvi potpuno nesvjesni zastrašujućih posljedica pristupanja Svetoj gozbi bez stanja milosti, to jest, primanja Svete pričesti u stanju smrtnog grijeha. Takvo nam pričešćivanje ne samo da neće i ne može biti od pomoći, već povećava kaznu nad našom dušom i čini naše stanje gorim nego prije toga.
Sveti Pavao je onaj koji nas prvi i najjasnije uči ovu istinu:
Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.
(1 Kor 11,27 – 29)
U svojoj zadnjoj enciklici, Ecclesia de Eucharistia, papa Ivan Pavao II. citira svetog Ivana Zlatoustog:
I ja dižem glas, vapim, molim i zaklinjem da se ovom svetom Stolu ne primičemo okaljanom i iskvarenom savješću. Takvo približavanje, uistinu, neće se moći nazvati pričest, makar tisuću puta dotaknuli Gospodinovo tijelo, nego osuda, muka i uvećanje kazni.
(Ecclesia de Eucharistia 36.)
Ivan Pavao II. objašnjava razlog zašto je tako:
Euharistijsko slavlje… ne može biti polazišna točka zajedništva, nego ga pretpostavlja kako bi ga učvrstilo te dovelo do savršenstva. … Nevidljivo zajedništvo, makar po svojoj naravi uvijek bilo u rastu, pretpostavlja život milosti po kojoj postajemo “dionicima božanske naravi2 (1 Pt 1,4) te život prema krepostima vjere, ufanja i ljubavi. … Cjelovitost nevidljivih sveza jasna je moralna obveza kršćanina koji želi potpuno sudjelovati na Euharistiji pričešćujući se Kristovim tijelom i krvlju. Na tu obvezu podsjeća apostol Pavao s upozorenjem: “neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pija” (1 Kor 11,28). … Želim stoga ponoviti da vrijedi i da će u Crkvi uvijek vrijediti norma kojom je Tridentski koncil konkretizirao strogu opomenu apostola Pavla ustvrđujući da u pogledu dostojna primanja Euharistije mora
prethoditi ispovijest grijeha, kad je netko svjestan smrtnoga grijeha.” … Krist je istina i svjedoči za istinu (usp. Iv 14,6; 18,37); sakrament njegova tijela i krvi ne dopušta prijetvornost.
(Ecclesia de Eucharistia 35-38)
Ne postoji zaobilazni put: katolici su obvezni obratiti dužnu pažnju na “strogo upozorenje” sv. Pavla u 1 Korinćanima 11,27-29.
U tradicionalnoj latinskoj misi, poruka ovih redaka čuje se najmanje tri puta godišnje: jednom na Veliki četvrtak (kad se čita poslanica 1 Kor 11,20-32), te dvaput na Tijelovo (gdje je poslanica 1 Kor 11,23-29, i pričesna antifona iz 1 Kor 11,26-27). Stoga katolici koji preferiraju pohađati stari obred neće propustiti da pred svojom savješću imaju izazovne riječi svetog Pavla.
Moglo bi se pomisliti, kao po sebi razumljivo, da će 11. grupa Vijeća, kad je osmišljavala novi i znatno prošireniji Lekcionar, proširujući nedjeljna čitanja na tri liturgijske godine, a dnevna na dvije, sigurno uključiti sva čitanja koja su već bila u tradicionalnoj Rimskoj liturgiji (prema Sacrosanctum Concilium 23 i 50), i da, u širokom opsegu predviđenom za novozavjetne knjige, ključni odlomci neće biti izostavljeni.
Umjesto toga, držeći se programske odluke da izbjegnu ono što su smatrali “teškim” biblijskim tekstovima, revidirani Lekcionar u potpunosti izostavlja 1 Korinćanima 11,27-29. “Strogo upozorenje” svetog Pavla protiv nedostojnog primanja Tijela i Krvi Kristove, to jest, na vlastitu propast, ne čita se u Redovitom obliku mise već gotovo pola stoljeća.
Budimo iskreni: koncept nedostojnog pričešćivanja nestao je iz opće katoličke savjesti, barem na bogatom, samozadovoljnom Zapadu. Sjećam se iznenađenja više od nekoliko komentatora kad su Sinodalni očevi raspravljali treba li ikoga zadržati od primanja pričesti. Doista, ne idu li svi – gotovo bez iznimke – prema oltaru u vrijeme pričesti?
Može se činiti da pretjerujem glede težine problema. U tom slučaju ne slušajte mene, već riječi arškog župnika, svetog Ivana Marije Vianneya, zaštitnika župskih svećenika:
Poganski imperator, u mržnji prema Isusu Kristu, postavio je nečasne idole na Kalvariju i sveti grob, vjerujući da, tako čineći, ne može ići dalje u svojem bijesu protiv Isusa Krista. Oh! Višnji Bože! Je li to išta u usporedbi s nedostojnim pričesnikom? Ne, ne! On ne stavlja više svoga Boga među glupe i besmislene idole, nego, nažalost, u središte zloglasnih životnih strasti koje su toliki krvnici koji razapinju njegova Spasitelja. Nažalost! Što ću reći? Taj bijednik sjedinjuje Svetinju nad svetinjama s dušom bludnicom i prodaje ju bezakonju. Da, taj bijednik uranja Boga u bijesni pakao. Je li moguće zamisliti išta strašnije?
Motu proprio Summorum Pontificum osigurao je Crkvi hitan lijek u ovoj eri krivo shvaćenog milosrđa i zaboravljene dogme. Papa Benedikt XVI. prepoznao je da je stari obred blago za cijelu Crkvu, te da mu poradi dobrobiti sviju mora biti dano dužno mjesto. Jedan od najvrjednijih doprinosa koji čini, uz to što uzdržava kulturu pobožnosti, jest to što održava živim cjeloviti nauk Pisma i Tradicije upravo glede onoga što je “teško” za suvremenog čovjeka.
U okvirima tradicionalne mise, može se vidjeti kako su vjernici dobro svjesni zahtjeva za ispitom savjesti, te da, ako su svjesni počinjenja ikojeg smrtnog grijeha, prvo će otići na ispovijed – ovisno o dostupnosti ispovijedi prije (i nekad tijekom) mise, osobito nedjeljom. Za vrijeme pričesti jednostavno se ne događa da svi idu prema oltaru, red za redom. Određen broj ljudi ostaje u klupama; kao rezultat toga, oni koji, zbog bilo kojeg razloga, ne mogu primiti Svetu pričest ne osjećaju se izdvojenima niti neugodno zamijećenima. Konačno, vjernici koji žele primiti Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo našeg Gospodina Isusa Krista – i koji nisu svjesni nikakvog neokajanog ili neispovjeđenog smrtnog grijeha – stupaju naprijed, spuštaju se na koljena u klanjanju s poštovanjem, te primaju Kralja kraljeva i Gospodara gospodara na svoje jezike iz posvećenih svećeničkih ruku. Sve je učinjeno na prikladan te ispravan način. Čovjek dolazi pred Boga i moli ga da primi izvanredan dar Njegova božanskog života, kojega, kao stvorenja i grješnici, nikad ne ćemo biti dostojni: Domine, non sum dignus, ut intres sub tectum meum, sed tantum dic verbo, et sanabitur anima mea. (Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.)
