O istini i pobačaju
Od svih potreba koje pokreću motor duše, nema goruće od potrebe da se zna i voli istina. Ona je potrebna za održavanje duše kao hrane za tijelo ili kisika za pluća. Bez istine i gladi za njom, duša umire.
To se odnosi čak i na one koji nam uporno govore da ne postoji duša, što je odbijanje koje se donedavno smatralo vrstom ludila. Kao što bi nezdravo bilo pretjerano jesti ili piti, nakon čega slijedi opetovano inzistiranje da je netko savršeno zdrav. Ako duša stoji širom otvorena pred svijetom, onda bi bilo neprirodno ne uzeti je k sebi, zgrabiti je u svim njezinim čudima i detaljima. Nije li to ono što nas razlikuje od ostalih stvorenja, ova otvorenost, ova strast, ova neutaživa žeđ za istinom? „Sva ljudska bića”, kaže Aristotel, „žude za znanjem”. A ono što iznad svega žele znati je istina. Ne laž ili ludost, već istinu i mudrost koju ona donosi.
Stvoreni smo za istinu, koja nije ništa drugo nego veza između onoga što je stvarno i naše svijesti o tome da je stvarno. Razdoblje provedeno između spavanja, moglo bi se reći. I onog trenutka kada se probudimo počinje rasuđivanje, tjerajući nas da vidimo veze, da povežemo točke., donesemo zaključke… Jednostavno moramo potvrditi istinu, ne prezati od uspostavljanja veze s njom, već se uhvatiti za nit koja povezuje ono što znamo s onim što jest. I stoga odlučiti se ne živjeti u prisutnosti istine, ili ne biti u aktivnoj potrazi za njom, štoviše, prezirati samu ideju ili pomisao da bi takvo što ikada moglo postojati, nije ništa manje od duhovnog samoubojstva, gušenja u koje duša izdahne zbog nedostatka zraka koji joj je potreban za disanje. Moglo bi se pomisliti da osoba koja ne traži istinu traži čudnu i perverznu vrstu nevolje.
Ali pretpostavimo da je istina, da doista nema istine koju treba znati ili voljeti, što bi to onda značilo? Time bi svijet u kojem živimo bio opakiji nego što se može zamisliti. To bi značilo da smo prevareni, prevareni od samog Boga. Žrtve okrutne prijevare, nebeske prijevare, u kojoj bi nas sam Bog osudio na život u kojem smo, na najdubljoj mogućoj razini, stvoreni za nešto što jednostavno nije postojalo. I što bi nam to ostavilo? Ništa više od tjeskobnog krika Macbetha, koji je svoje posljednje trenutke proveo urlajući nad „pričom koju je ispričao idiot, punom zvuka i bijesa, koja ništa nije značila“.
„Ispitujem da bih nešto saznao”, kaže Augustin, „a ne da bih to pomislio”. To je jedini recept da ostanete zdravi. Znati što je stvarno, što su zapravo činjenice, pa tek onda o tome razmišljati. Augustin isto tako kaže da iako je susreo mnoge ljude koji su ga htjeli prevariti, još nije sreo nikoga tko je želio biti prevaren. Što je istina možemo pretpostaviti u teoriji, ali što je u praksi? Možda ne među kolegama Augustincima, naravno, koji se hrane istinom kao što se cvijeće hrani sunčevom svjetlošću. Ali nismo li ovih dana naišli na puno ljudi koji ne samo da preziru potragu za istinom, fanatično odbijajući ponudu da se hrane sa stola na kojem je postavljena gozba istine, nego čak žele biti prevareni o istini? Čak i kada gledaju pravo u nju?
Među mogućim kategorizacijama ljudi, jasno je da su najjadniji oni koji niti traže, niti ikada nalaze, istinu za koju su stvoreni. Takva stvorenja nisu ni razumna, ni sretna, jer su odbila preuzeti najosnovniji ljudski zadatak, a to je spoznati i voljeti istinu. Zapravo, toliko su ukorijenjeni u neistini, u ponašanju ogrezlom u lažima, da im reći nešto suprotno zapravo znači potaknuti ih na nasilje.
Mnogo takvih primjera mržnje smo vidjeli od odluke Vrhovnog suda da se poništi presuda u korist Roe. Kako drugačije objasniti krah među tolikim zagovornicima pobačaja, koji su unatoč najjasnijim mogućim dokazima o životu u maternici, ipak odlučni u njegovu uništenju? Ne može biti da nakon pada ispita iz biologije u srednjoj školi uistinu ne znaju kada život počinje. Ne bi trebao biti posao Vrhovnog suda da ukazuje na ovu jednostavnu istinu. Koliko teško može biti pratiti različite faze ljudskog razvoja sada kada znamo da postoji samo jedna točka njegovog podrijetla, naime, sam trenutak začeća djeteta u utrobi njegove majke?
Pa ipak, sudeći po valovima histerije oko ishoda odluke da se poništi odluka u korist Roe protiv Wadea, veliki broj ljudi koji su godinama tvrdili da su veliki „moralisti“, sada bijesno zabijaju glave u pijesak tako duboko da ih možda neće biti moguće, bez božanske intervencije, iskopati. Ne radi se o tome da ostaju neuvjereni u ljudskost djeteta, koje traži pravo na život, radi se o tome da im je zapravo draži mrak odbijanja da to priznaju. Ne žele ništa više nego ostati u mraku i povući druge u smrdljivu i paklenu tamu.
Dr. sc. Regis Martin, profesor teologije i fakultetski suradnik Centra „Veritas“ na Franjevačkom sveučilištu u Steubenvilleu, Ohio.
