Kako bi izgledala sveta misa u vašoj lokalnoj župi ako bismo slijedili nauk Drugog vatikanskog koncila?
Euharistiju bi bila doživljena kao „božanska žrtva“, u kojoj je, kao i u samoj Crkvi, djelovanje podređeno kontemplaciji (usp. Sacrosanctum Concilium 2). Misu bi shvaćali i nazivali „svetom žrtvom“ (SC 7, 47…) i liturgijom koja „svetim djelovanjem nadmašuje sve ostalo“, čija je svrha „posvećenje čovjeka i slavljenje Boga“ (SC 10; usp. 112). Doista, liturgija bi se činila nama na zemlji kao predokus nebeske liturgije novoga Jeruzalema (SC 8).
Vjernici koji bi bili dobro katehizirani, zapravo bi bili raspoloženi za plodno primanje sakramenata (SC 11) i razumjeli bi prirodu liturgije i kako je dobro u njoj sudjelovati (SC 14), vođeni primjerom i uputama klera (SC 16-19): „kroz dobro razumijevanje obreda i molitava trebali bi sudjelovati u svetim obredima svjesni onoga što se događa, sa predanošću i punom suradnjom“ (SC 48). Na taj način ne bi bili kao većina današnjih katolika, koji prema mnogim istraživanjima nisu svjesni da misa predstavlja ponavljanje svete žrtve s Kalvarije ili da se u Euharistiji događa pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Isusa Krista.
Liturgija bi izgledala jednako kao što je stoljećima izgledala katolička liturgija, jer „neka se novosti uvode samo ako to zahtijeva prava i sigurna korist Crkve te uz oprezno nastojanje da novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika“ (SC 23).
Zaređeni pastiri bi bili jedini koji bi obavljali radnje koje bi trebalo činiti, dok bi laici bili uključeni na one načine koji se na njih odnose: „…neka svatko, bio to služitelj ili vjernik, obavlja svoju zadaću i čini samo ono i sve ono što mu pripada prema naravi stvari i prema liturgijskim propisima”(SC 28; usp. 118).
Nitko, „čak i ako je svećenik“, nikada ne bi „smio samostalno dodati, ukloniti ili promijeniti bilo što u liturgiji“ (SC 22.3).
Upotreba časnog latinskog jezika bila bi česta i cijenjena pojava, budući da se „uporaba latinskog jezika mora sačuvati u latinskim obredima“ (SC 36.1). Narodni jezik, naravno, koristit će se, ali samo u određenim dijelovima liturgije (SC 36.2), a kler će se sjetiti zahtjeva Koncila da „treba providjeti da Kristovi vjernici mogu zajedno izgovarati ili pjevati i na latinskom jeziku one dijelove Reda mise koji njima pripadaju“ (SC 54).
Liturgije bi se često slavile u svome najplemenitijem obliku, naime, „svečano uz pjesmu“ (SC 113). Većina pjevanja bila je usko povezana sa stvarnim tekstovima mise (usp. SC 112, 113), glazba bi bila takva da „srdačnije izrazi molitvu, bilo da potiče jednodušnost ili bilo da svete obrede obogati većom svečanošću“ (SC 112). Važna je uloga obučavanja zborova ili formiranje školi koje čuvaju i njeguju blago svete glazbe – blago od neprocjenjive vrijednosti (usp. SC 112, 114-115). Ljudi bi sa svoje strane pjevali psalme, antifone i pjesme – i svi bi se pridržavali tišine u pravo vrijeme (usp. SC 30). Niti jedan od tekstova pjesama ne bi bio ni na koji način bio neprikladan s doktrinarnog gledišta, jer im je korijen u Svetom pismu ili samoj liturgiji (usp. SC 121).
Značajno je istaknuti da će gregorijansko pjevanje „posebno pogodno za rimsku liturgiju“ dobiti „važnu ulogu u liturgijskim službama“ (usp. SC 116). Stoga se ne bi smjeli isključiti drugi oblici napjeva u sakralnoj glazbi – kao što je, prvenstveno, višeglasje. Naravno, da bi kao instrument orgulje bile „jako cijenjene“ kao „tradicionalni glazbeni instrument u crkvenim ceremonijama jer postižu prekrasan zvuk i snažno podiže čovjekov um Bogu i višim stvarima“ (120). Ostali instrumenti koristili bi se samo ako su „prikladni ili mogu biti prikladni za svetu upotrebu, u skladu s dostojanstvom bogoslužnog prostora i doista doprinose izgradnji vjernika“. Stoga se instrumenti poput klavira, gitare i bubnjeva, koji su u zapadnom svijetu nastali u profanom okruženju i još uvijek su povezani s žanrovima poput jazza, folka i rocka, nikada ne bi trebali koristiti u sakralnoj glazbi. Ništa od toga nije iznenađujuće jer su saborski oci objavili da je poštivanje „odredaba i zapovijedì crkvene predaje i discipline važno te imajući na umu svrhu sakralne glazbe da je njezin cilj slava Božja i posvećenje vjernika“ (SC 112).
Pričest pod obje prilike bi bila rijetka, primjerice kada je riječ o sakramentu braka, redovničkom ređenju i zavjetima tijekom mise i novokrštenicima na misi, koja slijedi nakon krštenja (SC 55). Slično, koncelebracija u euharistijskim slavljima bi bila relativno rijetka (SC 57).
Nedjeljna večernja molitva časoslova bi bila omiljena tjedna pojava u župama na koju bi dolazio velik broj vjernika: „Neka se pastiri duša pobrinu da se glavni časovi, osobito Večernja, u nedjelje i na svečanije blagdane zajednički slave u crkvi. Preporučuje se i laicima da mole božanski časoslov, bilo sa svećenicima bilo međusobno okupljeni, dapače i svaki sàm“ (SC 100).
Liturgijska godina predstavlja ogromnu važnost u životu zajednice, obilježena je poštivanjem i promicanjem tradicije i običaja (usp. SC 102-110). Slike i relikvije svetaca bile bi javno čašćene (SC 111). Obilje euharistijskih slavlja i narodnih pobožnosti, poput euharistijskih procesija, klanjanja i blagoslova Presvetim Sakramentom, križnih puteva, krunica, škapulara i običaja povezanih s čašćenjem svetaca, produbljuju duhovni život vjernika i pomažu im za potpunije sudjelovanje u svetoj liturgiji (usp. SC 12-13).
Crkvena arhitektura i sakralni predmeti koji pripadaju u bogoštovlje, trebali bi biti „uistinu dostojni, dolični i lijepi znakovi i simboli višnjih zbiljnosti“ (SC 122), „okrećući ljudske umove pobožno prema Bogu…”. Ne bi trebalo biti ničega što bi moglo uznemiriti ili odvratiti vjernike, jer će biskup „pažljivo ukloniti iz Božje kuće i drugih sakralnih mjesta ona umjetnička djela koja se protive vjeri, ćudoređu i kršćanskoj pobožnosti te vrijeđaju pravi religiozni osjećaj, bilo zbog iskrivljenosti oblikà bilo zbog nedostatne, osrednje ili prividne umjetnosti“ (124), jer se s pravom traže „djela koja će biti korištena u katoličkom bogoslužju, za izgradnju vjernika i poticanje njihove pobožnosti i njihove vjerske formacije“ (SC 127).
Je li to ono što doživljavate iz tjedna u tjedan? Nije li monumentalni neuspjeh u provedbi velikog dijela Sacrosanctum Conciliuma skandal?
Teško je pobjeći dojmu da je enciklika Sacrosanctum Concilium u velikoj mjeri bila mrtvo slovo u roku od nekoliko godina od njezina proglašenja. Trebamo li zbog toga biti sretni ili tužni? Čini se da je ravnodušnost bila reakcija, a to je zasigurno nedostojno katolika.
