Možda i nije iznenađujuće, u vrijeme u kojem se koncept hijerarhije susreće s kritikom, a jednakost nailazi na hvalospjeve, da se podjele između klerika i laika i dalje brišu. Komplementarne uloge klerika i laika gotovo su izbrisane njemačkim “Sinodalnim putem”, što sugerira da je dinamika pastir-ovca postala nepravedna i zastarjela.
Nedavno je apostolska konstitucija pape Franje Praedicate Evangelium (“Propovijedajte evanđelje”) smanjila veliku razliku između klerika i laika. Kao temeljna reforma Rimske kurije, dokument opisuje način na koji se vatikanski uredi trebaju rekonfigurirati. Jedan od glavnih elemenata koji je privukao veliku pozornost u medijima jest da laici mogu biti na čelu, barem u teoriji, većine dikasterija Kurije. Očekivano, ovaj potez naišao je na pljesak onih koji žele vidjeti da laici imaju više moći i kontrole u Crkvi.
Predstavljajući javnosti Praedicate Evangelium, Gianfranco Ghirlanda, S.J., hrabro je izjavio da “moć upravljanja u Crkvi ne dolazi od sakramenta svetog reda, već od kanonskog poslanja”.
Ali ako moć upravljanja Crkvom ne proizlazi iz svetog reda, kako otac Ghirlanda sugerira, onda bi se netko mogao zapitati: koja je svrha biskupstva? Sama riječ “episkopat” potječe od grčke riječi episkopos, što doslovno znači “nadglednik”.
Kršćani su naposljetku prihvatili taj izraz kako bi označili patrijarhalnu i pastoralnu odgovornost kršćanskih vođa prema svojim stadima (Djela 20:28; 1. Timoteju 3:1). Nadglednik ili biskup imao je izrazitu ulogu u ranokršćanskoj zajednici, ne samo kao agent upravljanja, nego i kao glavni slavljenik euharistije. Ranokršćanske zajednice vodio je kolegij prezbitera (što znači “starješine”) u zajednici s mjesnim biskupom. Ako biskupima ne pripada uloga da “nadgledaju” ili upravljaju, čemu onda oni služe, osim što su svečano odjeveni djelitelji sakramentala?
I dalje čujemo kako Praedicate Evangelium naglašava evangelizatorsku i misionarsku orijentaciju Crkve, za razliku od obrambene, doktrinarne utvrde. Na to ukazuje simbolični potez da se “Dikasterij za evangelizaciju naroda” navede ispred “Dikasterija za nauk vjere” (ranije poznat kao Kongregacija). Dihotomija između evangelizacije i doktrine očito je lažna, jer ako netko ne evangelizira druge naukom Crkve, koja je onda svrha evangelizacije?
Nejasno je zašto treba postojati izravna veza između evangelizacije i upravljanja. Osim ako Crkva na neki način nije pogriješila sve do sadašnjeg trenutka (gledište koje nije rijetko u crkvenoj hijerarhiji), nema bitne veze između širenja vjere i upravljanja Crkvom. Laikinja koja volontira u župnoj pučkoj kuhinji nije na neki način sputana u svom pozivu jer nema pristup kurijalnom mjestu. Mogu li dodati, niti njezina djela evangelizacije ne dobivaju ništa ako te uloge tradicionalno imaju biskupi.
Kao laik koji živi u dvadeset i prvom stoljeću, predobro poznajem nesavršenost biskupa, povijesno ili suvremeno. Uopće ne sugeriram da se laici i svećenici trebaju ponašati kao bespomoćna dojenčad, priklanjajući se biskupu u svemu. Ali kao laik shvaćam svoj vlastiti poziv i poslanje u svjetlu crkvene tradicije. Ja upravo nisam nadglednik i, unatoč svojoj oholosti, priznajem svoju potrebu da me netko nadzire.
Moja je primarna odgovornost služiti GOSPODINU kroz sveti brak, odnosno odgoj i obrazovanje moje djece. Moje poučavanje teologije, nadam se, pomoći će poslanju Crkve u spašavanju duša i vođenju svih ljudi u dublju ljubav i odanost Presvetom Trojstvu. Ali moja je uloga sporedna. Sa radošću očekujem od biskupa da upravlja mjesnom Crkvom, a moj laički poziv je zapravo zamagljen kada se takvo upravljanje gurne u stranu ili pred odborom laičkih elita. Unatoč svom vlastitom mišljenju o njegovim uspjesima ili neuspjesima, priznajem posebnu ulogu Svetog Oca u crkvenom upravljanju.
Rimska kurija postoji kako bi pomogla papinoj misiji u vođenju Crkve, ali zamjenička priroda kurijalnih imenovanja (oni dobivaju vlast od pape) ne znači da bi bilo koji kršteni kršćanin trebao biti promaknut na položaj upravljanja. Rimska kurija je u svom najboljem izdanju kada odražava kolegijalnost Crkve – biskupi u zajedništvu s papom vrše vlast i rade za dobrobit duša zahvaljujući svom apostolskom poslanju. Rimskoj kuriji ne štete samo karijerizam i skandali, već kada se na njoj gleda kao svojevrsni papin “think tank”, u kojem se svatko, bez obzira na stanje života, može uspinjati do uloge nadzornika i obnašati vlast.
Crkva nije demokratsko društvo i pokušaji da se to učini zapravo neće osloboditi laike kao što je obećano. Crkveni egalitarizam teško da je bolja opcija od monarhije, a brkanje uloga laika i zaređenih neće dati bolje rezultate u obraćenju svijeta na vjeru. Iako se neki raduju što vide mogućnost da laici predsjedaju dikasterijom, ja to vidim kao znak trajne zamračenosti koja hijerarhijski poredak zamjenjuje profesionalnim kaosom. Očistite Kuriju, dobro…, ali pustite da ovce budu vođene pastirima.
