Kardinal Vincent Nichols je izrazio svoje protivljenje inicijativi od gotovo 500 svećenika iz Engleske i Walesa koji su potpisali otvoreno pismo navodeći svoju “nepokolebljivu vjernost” crkvenom nauku o braku i obitelji uoči nadolazeće Sinode o obitelji. (vidi članak objavljen na bitno.net i kod nas ovdje)
Edward Peters, stručnjak za kanonsko pravo kojeg često citiramo na ovim stranicama je lijepo komentirao ovaj slučaj na svom blogu:
Ne postoji ni riječ, ni jedna jedina u kratkom, otvorenom pismu koje su potpisali stotine britanskih katoličkih svećenika braneći Crkveno učenja o braku i sakramentima, koju bilo koji vjernik ne bi mogao (i to s ponosom) osobno navijestiti i javno proglasiti. Svećeničko pismo je model točnosti, uravnoteženosti, sažetosti i pokazuje pastoralno poštovanje prema svim osobama. Već sama činjenica što postoji ohrabruje dušu. Raduje srce za vrijeme čitanja.
Osim toga, pismo je školski primjer kako svećenici ostvaruju svoje kanonsko pravo zajamčeno svim kršćanskim vjernicima- da „svetim pastirima očituju svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopće i drugim vjernicima.“ Kan. 212 § 3.
A Edward Pentim, rimski dopisnik za National Catholic Register ovako je komentirao događaj:
Jednim dijelom se pokazalo da neke crkvene vođe vjeruju kako promicanje tradicionalnog crkvenog nauka o braku i obitelji na neki način ometa papa Franjinu želju za sinodu – unatoč činjenici da nitko sa sigurnošću ne zna stvarno mišljenje Svetoga Oca, jer on namjerno nije jasno izrekao svoje stavove u javnosti želeći potaknuti slobodnu raspravu.
No pretpostavljeno papino mišljenja, iako bi se ono po njegovim riječima i djelima moglo nekako naslutiti, znači kako je rasprava već jednim djelom zatvorena. I to u suprotnosti s onim što se definitivno zna o Papinoj želji za obiteljsku sinodu: da želi slobodnu i otvorenu raspravu.
Bi li kardinal Nichols, na primjer, reagirao na isti način, da su svećenici potpisali pismo potpore kardinalu Walter Kasperu i njegovom prijedlogu za razvedene vjernike? Možda da, možda ne. Ali moglo bi se legitimno tvrditi kako je reakcija na inicijativu svećenika posljedica već ranijih pokušaja manipuliranja sinodom i zataškavanje jedne polovice rasprave.
Sve više laika i svećenika, barem u Rimu, sa žaljenjem ističe da Sveti Otac ne pomaže situaciji. Njegove nedavne jutarnje propovijedi često imaju za metu “Učitelje Zakona”, i one koji pokušavaju poduprijeti doktrinu, kao da je to nešto negativno i anti-pastoralno. Također se žale na njegova redovita upozorenja protiv tračeva što- iako vrijedi samo po sebi – u stvari zaustavlja legitimne kritike zbog straha da bi takve izjave mogla biti protumačena kao štetna naklapanja.
Sveti Otac je govorio o “zaštićenom prostoru” za sinodu u kojoj Duh Sveti može raditi; kako bi se mogla održati autentična rasprava o svim tim pitanjima.
No, nepristrani promatrač se može lako zapitati: ako je samo jedna polovica u toj raspravi zaštićena, kako ona može biti slobodna, otvorena i autentična?
