Prije osamnaest godina, Kolegij kardinala, koji je uglavnom imenovao papa Ivan Pavao II. čija je vladavina završila, želio je kontinuitet, pa su izabrali čovjeka koji je bio intelektualni arhitekt prethodne uprave. Tako je kardinal Joseph Ratzinger postao papa Benedikt XVI., kao prirodni nasljednik doktrinarne i duhovne ostavštine pape Ivana Pavla II.
Potrebno je postaviti jedno pitanje nakon važnog imenovanja u Rimskoj kuriji: pokušava li papa Franjo postaviti uvjete da se povijest ponovi imenujući svoju teološku desnu ruku, nadbiskupa Victora Manuela Fernándeza, na istu dužnost koju je nekoć obnašao Ratzinger, imenujući ga vatikanskim doktrinarnim carem?
Prije nego što nastavimo, potrebno je istaknuti neke važne premise. Poanta ovog članka nije uspoređivati kvalitetu ili značaj intelektualnih dometa Ratzingera i Fernándeza, što je izvan teme i, ionako, iznad mog dosega. Radije želim sugerirati da je politički i osobno Fernández sada spreman biti Franji otprilike ono što je Ratzinger nekoć bio Ivanu Pavlu, iako s nekim važnim razlikama.
Ako išta, veza između Franje i Fernándeza, obojice Argentinaca, je dublja od one koja je povezivala Poljaka Ivana Pavla II. i Nijemca Ratzingera.
Veza seže prema dostupnim informacijama sve do 2007. godine, kada je budući papa još uvijek bio kardinal Jorge Mario Bergoglio iz Buenos Airesa, a Fernández je bio profesor na Katoličkom sveučilištu u glavnom gradu Argentine. Djelovao je kao Bergogliov peritus, ili teološki savjetnik, tijekom konferencije latinoameričkih biskupa u Aparecidi u Brazilu, koja je proizvela dokument koji se pokazao kao nacrt za Franjino papinstvo.
Primarni suradnik Franjine apostolske pobudnice „Evangelii gaudium“ iz 2013. godine bio je Fernández, a poslije je nastavio biti Franjin neformalni savjetnik za svako važno doktrinarno pitanje s kojim se trenutni papa suočava.
Kada je papa Franjo izdao svoj kontroverzni dokument „Amoris Laetita“ otvarajući vrata primanju pričesti civilno razvedenih i ponovno vjenčanih katolika, pokazalo se da dokument ima zapanjujuću sličnost s člancima koje je Fernández napisao na istu temu 2005. i 2006. godine.
Mons. Fernández je kasnije postao jedan od najistaknutijih branitelja „Amoris Laetitia“, u jednom trenutku tvrdeći da su kritičari koji citiraju Sveto pismo kako bi se suprotstavili papinom stavu uključeni u “smrtnu zamku“ s namjerom da prisile druge da preuzmu “određenu logiku“.
Tijekom deset godina Franjinog pontifikata, na čelu Kongregacije za nauk vjere bili su njemački kardinal Gerhard Müller, koji je konzervativan, a zatim španjolski kardinal Luis Ladaria Ferrer, koji je umjeren (teološki srednjostrujaški), ali imenovanje Fernándeza, prema mišljenju većine vatikanskih komentatora i analitičara, pokazuje da papa želi da institucije prihvate njegova vlastita teološka stajališta.
Imenovanjem Fernándeza na tu dužnost, papa Franjo je u biti doveo ključnog člana svog “kuhinjskog kabineta“ u svoju administraciju, dajući mu formalne ovlasti za koje su mnogi promatrači vjerovali da ih već posjeduje iza scene. Također ovo imenovanje postavlja Fernándeza kao glavnu snagu na nadolazećoj Sinodi o sinodalnosti.
Također se očekuje da će Franjo Fernándeza imenovati kardinalom kad sljedeći put bude održao konzistorij. Nekoć je Dikasterij za nauk vjere, još popularno poznat kao „Sveti oficij”, zbog svoje moći nad doktrinom bio nazvan la suprema – “vrhovni” odjel, tj. institucija, Vatikana. Za papu Franju do ovog trenutka nije imao toliku važnost, ali s Fernándezom na čelu vraća se u igru.
Kako bi bio siguran da nitko neće propustiti ovako važan trenutak, papa Franjo poduzeo je potez gotovo bez presedana i objavio pismo od gotovo osamsto riječi Fernándezu zajedno s objavom njegova imenovanja, ističući svoja očekivanja.
Franjo je rekao Fernándezu da izbjegava korištenje “nemoralnih metoda“ u obrani vjere, ne definirajući točno što on smatra “nemoralnim metodama“. „Bila su to vremena u kojima su se, više od promicanja teološkog znanja, progonile moguće doktrinarne pogreške”, napisao je Franjo. „Ono što očekujem od tebe nedvojbeno je nešto sasvim drugo“.
Naprotiv, rekao je Franjo, Fernándezova uloga je da „čuva nauk koji dolazi iz vjere i da daje razloge za nadu, ali ne kao neprijatelj koji kritizira i osuđuje“. U biti, odabir Fernándeza predstavlja odabir „nasljedstva“, u smislu da je njegova jasna misija institucionalizirati Franjinu viziju u crkvenom intelektualnom životu, počevši od samog Vatikana. Slično je sam Fernández rekao 2015. godine u jednom intervjuu; kako će se Crkva teško vratiti starom pod novim papom.
Činilo se da je taj nalog jasan u drugoj zadaći koju je u pismu Franjo dao Fernándezu: „Tvoj zadatak također uključuje posebnu brigu da provjeravaš imaju li dokumenti samog Dikasterija i drugih (institucija) prikladnu teološku potporu, jesu li dosljedni bogatom nasljeđu crkvenog nauka, i istodobno prihvaćaju li nedavne smjernice Učiteljstva“.
Obratite pažnju na pojam „i drugih“, koji sugerira da će Fernández sada igrati ulogu koju je Ratzinger imao pod Ivanom Pavlom II., donoseći teološku prosudbu o rezultatima drugih vatikanskih odsjeka, učinkovito djelujući kao papin službenik za “kontrolu kvalitete“.
Doduše, postoje važne razlike između Fernándeza pod Franjom i Ratzingera pod Ivanom Pavlom II., počevši od razlike u dobi – Ratzinger je imao 78 godina na kraju papinstva Ivana Pavla II., dok će Fernández 18. srpnja napuniti 61 godinu. Ratzinger je također služio Ivanu Pavlu II. gotovo od početka pontifikata, dok se Fernández pridružuje Franjinoj administraciji pri kraju pontifikata.
Štoviše, Ivan Pavao II. bio je uglavnom zadovoljan delegiranjem, što je povećalo važnost svih njegovih suradnika u njihovim područjima odgovornosti. Franjo radije odlučuje sam o posljedičnim odlukama, što znači da niti jedan papin suradnik ne može imati isti stupanj ovlasti.
Ipak, iako je svaka analogija netočna, postoje tri upečatljive paralele.
Prvo, argentinski prelat preko noći postaje nedvojbeno najmoćniji dužnosnik u Franjinom Vatikanu, možda čak i važniji od državnog tajnika Pietra Parolina, baš kao što je Ratzinger nekoć imao veći utjecaj od kardinala Angela Sodana.
Drugo, Ratzinger je bio zadužen za rješavanje najtežih problema u vremenu papinstva Ivana Pavla, od njegovih borbi protiv teologije oslobođenja do nauka o spolnoj etici. Bio je heroj za konzervativce, ali i osoba koju su modernisti prezirali – s vremena na vrijeme se gotovo moglo čuti Imperial Death March iz „Ratova zvijezda“ da svira u pozadini dok su liberalni katolički komentatori govorili o Ratzingeru.
Fernández već ima sličan profil na jednak i suprotan način među katoličkim konzervativcima, a on će samo rasti kako ga budu bolje upoznavali.
Treće, pod pretpostavkom da Fernández postane kardinal, neizbježno će se smatrati kandidatom da postane papa, posebno za sve one koji ne žele da Franjina revolucija završi s papom koji ju je pokrenuo.
Naravno, njegova se kandidatura čini nezamislivom papinskim kritičarima, koji ne bi mogli povjerovati da bi većina kardinala glasala za tako kontroverznu osobu – no podsjećam vas, upravo se isto govorilo o kandidaturi Josepha Ratzingera prije osamnaest godina.
Kako će se Fernándezova sudbina dalje odvijati ovisi o mnogim varijablama, od kojih nije najmanje važno koliko će vremena provesti u službi pape Franje. Ovisi i o tome kako će se Fernández ponašati u svojoj novoj ulozi. Ratzinger je za vrijeme upravljanja Svetim oficijem osvojio čak i najžešće kritičare, jer je u osobnom susretu bio milostiv i ponizan. Ostaje za vidjeti kakav će dojam Fernández ostaviti.
Ipak, bez obzira na to što će se dogoditi, Franjo je u ionako intenzivnu dramu ovog papinstva ubacio uvjerljiv novi lik, što ne može drugo proizvesti nego učiniti Vatikan još uzbudljivijom predstavom za gledanje.
Davne 1984. godine, talijanski novinar Vittorio Messori objavio je vrlo čitanu knjigu intervjua s Ratzingerom prevedenu na engleski kao „Izvještaj o Ratzingeru“; koja je definirala borbene linije u katolicizmu za cijelu jednu generaciju. Poslije objave knjige, kardinal Ratzinger postao je toliko kontroverzan da je tijekom Biskupske sinode 1985,. na dvadesetu godišnjicu Drugog vatikanskog sabora, papinskom glasnogovorniku Joaquinu Navarro-Vallsu dosadilo odgovarati na pitanja o tome da je u jednom trenutku odbrusio: „Ovo je sinoda o Koncilu, a ne o knjizi!“.
Sve što trebamo sada je da netko objavi Fernándezovo izvješće prije jesenske Sinode o sinodalnosti i sve će doista biti zaokruženo, tj. dovršeno.
