Na španjolskom portalu Adelante LaFe se nalazi zanimljiv intervju s biskupom Athanasius Schneiderom, prelatom čije misli rado objavljujem na ovim stranicama. Cijeli intervju možete čitati i na engleskom jeziku ovdje, a prenosimo njegov odgovor na jednu često iznošenu zabludu. Naime,
Smatra li Vaša ekselencija da je pretkoncilska Crkva bila izolirana od stvarnog svijeta, puna privilegija i zatvorena u sebe? Je li cilj Drugog vatikanskog koncila bio stvaranje neke drugačije Crkve?
Razdoblje prije Drugog vatikanskog sabora, posebno nakon Tridentskog sabora, karakterizira nevjerojatno veliko i dinamičko misionarsko djelovanje, usporedivo na neki način po svojim učincima s misionarskim razdobljem nakon Duhova. Tu mislim na primjer na misionarski rad svetog Franje Ksaverskog, odnosno isusovačkog reda u cjelini, te misionarski rad nekoliko redovničkih zajednica na afričkom i azijskom kontinentu u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Svojim misijskim radom Crkva je pridonijela i podigla na višu razinu kulturu, znanost i socijalni i sanitarni sustav mnogih naroda svijeta. U razdoblju prije Drugog vatikanskog sabora Crkva je dala epohalni doprinos u, npr. prirodnim znanostima, i to kroz svoje svećenike Gregora Mendela (genetika), George Lemaitre (astronomija i fizika). Za većinu starosjedilačkih naroda u Americi, Africi i Aziji, katolički misionari-svećenici su sastavili prvu gramatiku i alfabet njihovog narodnog jezika. Crkva je također uvelike doprinijela ukidanju ropstva, a u enciklici “Rerum novarum” Leo XIII. odaje sveopće priznanje pravima radnika.
Sukladno tome, Crkva pred Drugi vatikanski sabor nije bila ni na koji način zatvorena u sebe ili izolirana od stvarnog svijeta. Ni papa Ivan XXIII., niti velika većina koncilskih otaca nisu imali za cilj stvaranje drugačije Crkve. Svi dokumenti i govori Ivana XXIII., te pripremni dokumenti Sabora (schemata) kao i djela samog Sabora su dovoljan dokaz.
Pravi odnos Crkve prema vidljivom svijetu odnosno našem prolaznom, svjetovnom društvu je uvijek bio realiziran u skladu s teološkim principom “gratia supponit naturam”, tj. milost (Crkva) je temelj za prirodu (svijet), te je pročišćava, uzdiže i usavršava. Ako Crkva više nema utjecaja, odnosno ne utječe dovoljno na svijet i njegove stvarnosti sa svojim nadnaravnim darovima (Milost, svjetlost Božanske istine), i umjesto toga se bavi pretežno tematikom prirodnih i tjelesnih stvarnosti (npr. socijalna pravda, ekologija), tek onda se Crkva sama zatvara u svjetovno i lišava svijet vječnosti, Neba.
Činjenica je da su aktivnosti mnogih službenih struktura Katoličke Crkve (udruga, povjerenstava i sl) izolirane od nadnaravnog, od Neba, i uronjene u svjetovno, u horizontalu – ovo je temeljni problem današnje krize u Crkvi.
