U svojim primjedbama na molitvi Angelusa 14. siječnja, papa Franjo je izrekao rečenicu koja zaslužuje temeljitu analizu i – po mom mišljenju – duboko je problematična. Govoreći o vojnim sukobima diljem svijeta, posebice u “Ukrajini, Palestini i Izraelu”, Franjo je rekao: “Drugim riječima, danas je rat sam po sebi zločin protiv čovječanstva” (naglasak u izvornom vatikanskom tekstu). Izvorno: “In altre parole: oggi la guerra è in sé stessa un crimini contra l’umanità.”
Što je Papa time mislio? Da citiramo kardinala Pella: “Franciscus locutus, confusio augetur” (Franjo je progovorio, zbunjenost raste).
Je li rat “sam po sebi zločin protiv čovječnosti?” Takva izjava potpuno je strana katoličkoj moralnoj tradiciji, koja govori o “pravednom ratu”. Ako postoji nešto poput “pravednog” rata, rat ne može biti “sam po sebi” zlo. To ne znači poreći da rat ima loše posljedice i da ga treba izbjegavati, ako je moguće; ali to je puno drugačija stvar od tvrdnje da je sam rat uvijek pogrešan.
Postoje krugovi u Vatikanu i široj Crkvi koji žele odbaciti teoriju pravednog rata i poistovjetiti katoličku poziciju s pacifizmom. Odbacujem te napore iz dva razloga.
Prvo, zahtijevalo bi da Crkva odbaci svoje učenje, proglašavajući da ono što je nekoć smatrala pravednim pod određenim uvjetima više nije pravedno. Drugo, to bi katoličke javne dužnosnike lišilo etičkog okvira kojim bi se uključili u obranu zemalja za koje su odgovorni, što bi ih u biti učinilo moralno nesposobnima za očuvanje prava i slobode svoje nacije.
Nema sumnje, primjedbe s Angelusa će se opravdati, fokusirajući se na “danas” (oggi): rat je danas zločin protiv čovječanstva.
Ali što je to novo u ‘današnja doba’ što nije vrijedilo u povijesti ratovanja, te rat “sam po sebi” čini nepravednim? Papa nam ne govori. On implicira da “sije smrt među civilima i uništava gradove i infrastrukturu”.
Ali ako je to ono što rat čini “zločinom protiv čovječnosti”, onda nikada ne bi postojala mogućnost samoobrane. Model dviju vojski koje marširaju usred bojnog polja, zaustavljaju se, zatrube, a zatim jure jedna na drugu, nestao je – osim u filmovima o Narniji – prije više od dvjesto godina.
Ako su smrt civila i razaranje infrastrukture kriteriji da je rat “sam po sebi” nemoralan, onda su Sjedinjene Države pogriješile što su se borile protiv Japana i Njemačke u Drugom svjetskom ratu . Poljska se— u kojoj je umrlo 20% predratnog stanovništva, a glavni grad sustavno pretvoren u ruševine — trebala predati i umjesto toga pokrenuti intenzivnu nastavu njemačkog jezika. Budući da destruktivne posljedice obično pogađaju obje strane, ovaj bi pristup stvorio praktičnu moralnu jednakost između žrtve i agresora.
Civili imaju pravo na zaštitu. Međutim, u slučajevima koje papa Franjo navodi, ugrožavanje civila dolazi od agresorove borbene taktike. Hamas se namjerno skriva iza živih štitova. Svoje ofenzivne vojne kapacitete namjerno locira u civilna područja. Ruske strategije napada su šok i izazivanje straha, osmišljene tijekom tri zime kako bi se demoralizirali ukrajinski civili.
Sve ove prakse krše standarde humanitarnog i etičkog vođenja rata. Činjenica da ga agresori koriste je namjerna: oni to čine kako bi strpali one koji se bore prema etičkim standardima u situacije u kojima se agresor imunizira protiv učinkovite odmazde zbog visokih kolateralnih troškova koje stvaraju živi štitovi.
To je “zločin protiv čovječanstva” o kojem Franjo treba govoriti. Odricanje od podučavanja odgovornosti je ne baviti se time kako se žrtva agresije može ispravno braniti (obrana koja uključuje osiguranje da agresor ne može ponoviti agresiju) kada agresor namjerno uključuje civile u svoju strategiju borbe. Predaja ne može biti jedini “moralni” izbor.
Ne namjeravam ponuditi rješenje, iako sugeriram da također trebamo razviti bolje razumijevanje moralne odgovornosti stanovništva uhvaćenog u takvim okolnostima da djeluje u vlastitoj samoobrani. Osamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, još uvijek se pitamo: “Kako su Nijemci mogli dopustiti nacistima da učine ono što su učinili?” U kojem trenutku su “nacistički” zločini postali “njemački zločini” i kakva je analogna situacija kada teroristi kooptiraju državne strukture? U kojem trenutku su Nijemci bili odgovorni za svrgavanje nepravednog agresora koristeći svoj teritorij, svoje gradove i svoje pravne strukture za provođenje agresije? Kada netko prestaje biti “promatrač” i postaje suučesnik?
Ovo su prava etička pitanja koja postavlja “rat danas”. Ali ova pitanja nisu nova. Nekoć davno, “novi” aspekt suvremenog ratovanja bio je nuklearni rat: s obzirom na globalne i moguće neobuzdane posljedice termonuklearnog ratovanja, je li takva vrsta rata uopće prihvatljiva?
Ali čini se da smo umjesto toga kliznuli unatrag, napuštajući teoriju pravednog rata koje se primjenjuje – bez banaliziranja patnja – na ono što je sasvim “konvencionalno” ratovanje koje uključuje sasvim konvencionalno etičko varanje kako bi se stekla prednost. Ovdje rješenje ne može biti samo reći kako je borba za zaštitu vaših prava “zločin protiv čovječnosti”.
