Kad je papa Franjo proglasio Traditionis custodes 2021., utjecaj na katolike koji bogoslužju u izvanrednom obliku mise bio je neposredan i očit: mise služene prema starijim liturgijskim rubrikama bile su strogo ograničene diljem svijeta, a samo je relativno mali broj svećenika bilo dopušteno ga slaviti.
Učinak motu propria bio je poništiti veći dio otvorenosti Crkve prema starijim liturgijskim reformama koje je pokrenuo Summorum pontificum pape Benedikta XVI., u korist, rekao je papa Franjo, liturgijskog jedinstva usredotočenog oko “liturgijskih knjiga koje su proglasili sveti Pavao VI. Ivan Pavao II… jedinstveni izraz lex orandi rimskog obreda.”
Ali gotovo četiri godine nakon njegova proglašenja, čini se jasnim da će motu proprio vjerojatno utjecati na daleko širi sloj praktičnih katolika, na načine koji uopće nisu izravno povezani s Izvanrednim oblikom mise.
Istina jest da je papina direktiva pokrenula kulturnu promjenu, koja bi, čini se, imala za cilj zaustaviti širu inicijativu iz doba Benedikta XVI. — takozvanu “reformu reforme” liturgijske tradicije Crkve, koja je težila uskladiti uobičajenu liturgijsku praksu sa stvarnim tekstovima Drugog vatikanskog sabora.
Zapravo, više od 40 mjeseci nakon što je papa Franjo proglasio Traditionis custodes, neki katolici postavljaju jasno pitanje o sadašnjosti i budućnosti liturgije: Je li “reforma reforme” uopće još uvijek dopuštena?
Nekoliko stručnjaka ili promatrača osporava da je provedba novog Rimskog misala nakon Drugog vatikanskog koncila sa sobom donijela razdoblje raširenog liturgijskog eksperimentiranja, koje je bilo obilježeno uvođenjem i normalizacijom liturgijskih praksi koje nisu bile izričito pozvane (ili čak sankcionirane) bilo Drugim vatikanskim koncilom ili drrugim liturgijskim dokumentima.
Prevladavajuća misao u postkoncilskom razdoblju bila je da aggiornamento koji je zahtijevao Drugi vatikanski koncil treba unijeti “svjež zrak” u liturgiju – ali revnost za taj pristup često je zaživjela vlastitim životom, bez – po mnogima – dovoljnih pozivanje na istinu, dobrotu ili ljepotu.
Papa sveti Ivan Pavao II. razumio je snagu svetog bogoslužja — i poticao na široku pobožnost euharistijskog klanjanja. No općenito ga se nije smatralo posebno zainteresiranim za pitanja liturgijskoga stila na isti način kao njegov nasljednik, papa Benedikt XVI., koji je poticao da se suvremene liturgijske rubrike tumače i provode s obzirom na povijesno liturgijsko nasljeđe Crkve i s posebnom pozornošću transcendentnoj snazi ljepote da utječe na obraćenje i pštovanje samo prema Bogu.
Benediktova liturgijska pozornost dala je život pokretu, “reforma reforme”, koji je privukao svećenike i biskupe zainteresirane za crpljenje iz drevnih i uobičajenih liturgijskih praksi, čak i dok su slavili Rimski misal iz 1970.
I u Vatikanu je reforma reformskog pristupa imala zagovornika u kardinalu Robertu Sarahu, kojeg je 2014. Franjo imenovao prefektom Dikasterija za bogoštovlje i na toj je dužnosti ostao do veljače 2021.
Ipak, kada je Franjo izdao Traditionis custodes, plima se počela mijenjati za pristup Crkve običnom obliku liturgije.
Na primjer, u mjesecima nakon što je izdan motu proprio, nekoliko je biskupa postavilo nova ograničenja za slavljenje mise ad orientem, iako se o tome nije pozabavio sam Traditionis.
Ukratko, promatrači su od 2021. sugerirali da je Traditionis custodes poslao biskupima poruku da Papa i njegovi najutjecajniji savjetnici žele vidjeti da se čak i zamke tradicionalnih oblika bogoslužja umanjuju u slavlju uobičajenog oblika liturgije.
Kada je papa proglasio motu proprio, jasno je dao do znanja da je cilj “sloga i jedinstvo” – da će liturgijsko jedinstvo potaknuti dublje zajedništvo među katolicima.
No čini se da je zapravo Traditionis custodes imao suprotan učinak.
Dok je sve veći broj katolika zainteresiran za reforme crkvene liturgije u stilu “reforma reforme”, brojni biskupi, primajući signale iz Rima, kreću se u sasvim drugom smjeru.
Ako ništa drugo, čini se da je to dovelo do razdora, a ne do sloge, i do podjela, a ne jedinstva.
Papa Franjo je naglasio da su biskupi “čuvari tradicije”. No čini se da su barem neki od njih u suprotnosti sa samim katolicima koji traže simboliku i običaje liturgijskih tradicija Crkve.
