U listopadu sljedeće godine, sazvat će se u Vatikanu novo zasjedanje Biskupske sinode na kojemu će se raspravljati o „sinodalnoj“ Crkvi. Iako sazivanje sinode za sinodom zvuči pomalo dosadno, biskupi će odlučivati o stvarima s nesagledivim posljedicama za budućnost katoličanstva.
Prije nego što krenemo prema onome što su njemački katolički čelnici nedavno nazvali „sinodalnim putem“, bilo bi pametno zastati i razmisliti je li sinodalnost, kako vjeruje papa Franjo, samo ono što je liječnik pripisao za Crkvu ili otrovna tableta u izradi. Za sada je barem istinit odgovor: da je još sve otvoreno.
Riječ „sinod“ dolazi od dvije grčke riječi, „sun“ (sa) i „hodos“ (put). Sinodalna crkva je ona koja svoje poslove obavlja na participativan način utemeljena na uvažavanju zajednice vjernika. Međunarodna teološka komisija prati sinodalnost sve do takozvanog koncila u Jeruzalemu, opisanog u Djelima apostolskim, na kojemu su „apostoli i starješine“ jeruzalemske crkve raspravljali o tome što treba zahtijevati od nežidovskih obraćenika.
U stoljećima nakon koncila u Jeruzalemu, održavale su se brojne regionalne i dijecezanske sinode. Sinode su važne za ekleziologiju istočnog kršćanstva, a Tridentski koncil je odredio da se dijecezanske (na razini biskupije) sinode održavaju svake godine, a provincijske (na razini metropolije) sinode održavaju svake tri godine kako bi se nastavilo s provedbom dekreta koncila. Ubrzo nakon izbora, sveti papa Ivan XXIII. najavio je da će njegova tri velika projekta biti ekumenski koncil, revidirani Zakonik kanonskog prava i sinoda za Rimsku biskupiju.
Unatoč tome, dominantni operativni model Crkve u moderno doba nije bila sinodalnost, već centralizacija vlasti. Primjer je uloga pape za sveopću Crkvu, isto tako dijecezanskih biskupa u lokalnim crkvama. Što se tiče papinstva, konačna uloga je izražena dogmatskom konstitucijom – Prvog vatikanskog koncila – Pastor Aeternus, o papinskom primatu i nepogrešivosti, koja proglašava da je papina nadležnost univerzalna, trajna i konačna. Ipak, čak i Pastor Aeternus priznaje da papinski primat „ne stoji na putu” biskupima u izvršavanju vlasti koja im pripada.
Drugi vatikanski koncil je ponovio učenje Prvog vatikanskog koncila o papinskom primatu, ali je također naglasio da vlast (autoritet) biskupa ne delegira rimski biskup, već ona dolazi izravno od Krista. Koncil je također objavio načelo biskupske kolegijalnosti.
Drugi vatikanski koncil ne govori o sinodama ili sinodalnosti kao takvoj. No, Međunarodna teološka komisija (u dokumentu o sinodalnosti objavljenom 2018. godine) zaključuje da je koncil postavio temelje predstavljajući Crkvu kao Božji narod i dao sinodalni poticaj u svojoj uredbi o biskupima, usmjeravajući ordinarije da uspostavljaju prezbiterska vijeća i preporučuju dijecezanskim svećenicima da uspostavljaju pastoralna vijeća s laicima.
Kako se Koncil bližio kraju, sveti papa Pavao VI. je najavio stvaranje stalne biskupske sinode za sveopću Crkvu, ali do sada su njezina zasjedanja imala mješovite rezultate. U svojoj nadolazećoj knjizi Stvari za koje vrijedi umrijeti (Things Worth Dying For), nadbiskup Charles Chaput se žali da su, „umjesto da budu prilike za iskrenu razmjenu ideja“, dvije sinode na kojima je prisustvovao 2015. i 2018. patile od „manipulacija… vježbanja moći, a ne nastojanje da se iskreno dođe do zajedničkog stava“.
Pišući prošle godine, kardinal Gerhard Müller (bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere), je istaknuo ono što bi biskupska sinoda sljedeće godine trebala naglasiti. Sinodalnost, piše on, predstavlja dvije različite vrste: sinodalnost biskupa kao učitelja i pastira, te sinodalnost kršćanske zajednice, koja može biti pomoć donositeljima odluka, ali ne smije narušiti njihov autoritet.
Što nas dovodi do njemačkog eksperimenta sinodalnosti, koji prijeti da postane (ako već nije) pogrešna sinodalnost.
Kršćanske crkve u Njemačkoj godinama gube tisuće članova. Samo u 2019. katoličko je stanovništvo opalo za gotovo 273 000! U tom kontekstu, biskupi u suradnji s laičkom skupinom pod nazivom Središnji komitet njemačkih katolika provode projekt „reforme“ pod nazivom Sinodalni put koji se fokusira na stvari poput svećeničkog celibata, seksualnog morala, LGBTQ + pitanja i uloge žena.
U prošlogodišnjem intervjuu za njemački katolički časopis, biskup Georg Batzing iz Limburga, predsjednik Njemačke biskupske konferencije, je priznao kritike na račun „Nijemaca i načina na koji rade pojedine stvari“, ali inzistirao je da on i njegove kolege moraju biti ispred toga tražeći načine da „spriječe jaz između evanđelja i njihove kulture kako ne bi postao još veći“.
Ovakvo razmišljanje je godinama pratilo, a vjerojatno i potaknulo, strmi pad liberalnog protestantizma.
U najboljem slučaju sinodalni model je ono što jedan pisac naziva Crkvom „u punom pogonu“.
Međunarodna teološka komisija proglašava ga „specifičnim modusom vivendi et operandi Crkve“ i zajednicom vjere čiji članovi „putuju zajedno, okupljaju se na zasjedanju i aktivno sudjeluju u njezinoj evangelizacijskoj misiji“. Također, komisija iznosi ovu upozoravajuću napomenu: „…uvijek postoji opasnost od raskola koja čeka u zasjedi, a koja se kasnije ne može izliječiti“.
Pa je li sinodalnost onda ono što je liječnik pripisao ili otrovna tableta? Zapravo, to može biti oboje, ovisno o onima koji su uključeni u sinodalni proces, kako razumiju svoju ulogu i koliko puno ili malo poštuju katoličku tradiciju.
Ako sada želimo koračati sinodalnim putem, onda trebamo biti jako oprezni i puni nade.
