Postojalo je vrijeme, ne tako davno, kada su se među katolicima vodile žestoke polemike o tome kako je najbolje primiti Svetu pričest. Bi li se veće štovanje iskazivalo primanjem Gospodina na jezik, što je stoljećima bio običaj, ili na ruku, što su mnogi inovatori predlagali kao nekako prikladnije? Kako se sve to sada čini čudno u pozadini sve većeg otpada od vjere, u kojem alarmantan broj katolika više uopće ne vjeruje u Stvarnu Prisutnost. Kakva je razlika u tome kako ćete primiti Isusa ako niste ni sigurni da je stvarno Isus taj kojeg primate?
Tako smo daleko prešli od vremena Hilairea Belloca, koji je, upitan vjeruje li doista da kruh i vino postaju Tijelo i Krv, Duša i Božanstvo Isusa Krista, odgovorio da bi vjerovao i da se pretvara u slona ako bi mu Crkva tako rekla.
Ti su dani daleka prošlost, ostavljajući nas u situaciji nezamislivo goroj od bilo čega s čime smo se prije suočili. Doista, od arijanske krize u četvrtom stoljeću kada se Kristovo božanstvo našlo pod žestokom paljbom, vremena nisu bila tako nespojiva. Nije samo vjera u Euharistiju otpala, svaki predmet vjere izgleda sve manje siguran, uključujući i same strukture stvarnosti. Možda su proroci moderne ipak bili u pravu kada su nas uvjeravali da će se u nadolazećem dobu sve čvrsto raspršiti u zraku.
A sada se krećemo u tami, napušteni od onih čiji je jedini mandat bio držati svjetla upaljena.
To nije tama koju je osjećala sveta Terezija u posljednjim tjednima svoje muke, držeći se grčevito za vjeru za koju nije mogla pronaći uporište, ali to je svejedno tama. Jer ”mali cvijet”, umirući u dobi od dvadeset četiri godine, povikao je: “Napadaju me najgora iskušenja ateizma.”
Pa ipak, unatoč tome što se tamna noć vjere nadvila nad njom, ipak se čvrsto držala, odbijajući odustati od Boga. Čak i kad joj je na kraju okrutno uskraćena utjeha Svete pričesti – njezino je stanje procijenjeno preozbiljnim da bi se to dopustilo! – njezin odgovor, kao i smrt koja je uslijedila, bio je trijumfalan. “Tout est grace”, izjavila je. “Sve je milost.” Da, čak je i samo poricanje postalo milosni trenutak, posve prianjajući uz vjeru čekajući Krista kojega će vrlo brzo vidjeti s druge strane.
Ali tko u to vjeruje ovih dana? Vjeruju li arhitekti Sinode – za mnoge od njih se niti jedna od njihovih beskonačnih tema nije uopće dotakla Euharistije. Središnje mjesto Kristove prisutnosti na oltaru čini se, ako ne neugodnim, onda sasvim nebitnim.
Razmislite o svim onim stolovima i stolcima koji su tako pažljivo raspoređeni u sinodskoj dvorani kako bi osigurali jednake uvjete za svakog marginaliziranog člana Crkve. U kojemu ne smije biti ni naznake hijerarhije – bio sudionik kurijski kardinal ili studentica, nema razlike; niti jedno mišljenje nije bolje od bilo kojeg drugog. Zamislite samo: više od 400 sudionika, svatko je sam sebi svećenik, prorok i papa.
Jedina dobra vijest o Sinodi, složimo se svi, jest da je završila. Barem trenutna faza, tj. buduće faze se već sada planiraju. Ali užasna nepovezanost ostaje. Kao što nas Sandro Magister, tailijanski novinar, podsjeća u nedavnom naslovu, “Sinoda priča sama sa sobom. Ali u međuvremenu u Italiji dvoje od troje mladih ljudi više ne vjeruje u Boga.”
Hoće li se poglavari Sinode ikada stići zapitati zašto? Nema puno smisla bacati svjetlo na LGBTQ+ lobi, čiji su sve veći pritisci i zahtjevi za ravnopravnost i uključivanje doprli do samog srca Vatikana, ako nema svjetla. Ako je Bog mrtav ili ga barem nema na djelu, onda nas razgovor o svjetlu neće nikamo odvesti. Umjesto toga, svi ćemo se morati naviknuti na život u mraku jer je svuda oko nas.
Postoji, izjavljuje Magister, “veliko razdvojenost između pitanja o kojima se raspravlja oko trideset i pet stolova Sinode i onoga što se događa izvan vatikanskih zidina, u stvarnom životu.” A citirajući pismo upućeno biskupima još u ožujku 2009. godine od tadašnjeg pape Benedikta XVI., dobivamo prodoran uvid u ono što se stvarno događa u svijetu: “Pravi problem u ovom trenutku naše povijesti”, piše on, “je da Bog nestaje s ljudskog horizonta, a slabljenjem svjetlosti koja dolazi od Boga, čovječanstvo gubi orijentaciju, uz sve evidentnije razorno djelovanje.”
U međuvremenu, „glavni prioritet“, zaključuje Benedikt, „je učiniti Boga prisutnim u ovom svijetu i pokazati muškarcima i ženama put do Boga. Ne bilo kojeg boga, već Boga koji je govorio na Sinaju; onog Boga čije lice prepoznajemo u ljubavi – u Isusu Kristu, raspetom i uskrslom.”
