Isus (u današnjem evanđelju) moli za svoje učenike i za one koji će na njihovu riječ povjerovati da budu jedno, i naše življenje toga je zapravo ključ svjedočenja svijetu, i snaga Crkve pred svijetom…
Ali ako danas u svijetu imamo kršćane koji odbijaju jedinstvo iz nekih uskogrudnih razloga prošlosti (na kojima ustraju i drže ih se kao pijan plota), kakvo je to svjedočanstvo?…
Znanstvenici su se dugo pitali zašto su šume Amazone tako posebno guste i bujne, čak i na dijelovima gdje je lošija podloga.
A onda su ustanovili kako je odgovor u saharskom pijesku. Naime, pijesak iz Sahare vjetrovi odnose preko Atlantika sve do Amazone i tako ondašnje prašume oplemenjuju potrebnim mineralnim hranjivom. To je pravo čudo da jedna skoro beživotna pustinja obnavlja životnu snagu šumi na sasvim drugom kraju svijeta.
Tako i nama čini Božja riječ ako je slušamo pažljivo, i ako po njoj živimo. Iako se na prvi mah može doimati nerazumljivom u puno toga, ali ako joj se otvorimo ona nam daje potrebno hranjivo, ozdravlja našu dušu, liječi naše rane, izmiruje nas i međusobno povezuje. I to nosi u sebi potrebnu snagu očima promatrača. Isus (u današnjem evanđelju) moli za svoje učenike i za one koji će na njihovu riječ povjerovati da budu jedno, i naše življenje toga je zapravo ključ svjedočenja svijetu, i snaga Crkve pred svijetom…
Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.
(Iv 17, 20-23)
To koliko su Isusovi učenici jedno znak je svijetu da je Bog Otac poslao Sina. Jer je Krist izvor jedinstva, i jedinstvo njegovih učenika znak je koji otkriva Krista svijetu… Kršćani su u svijetu onoliko znak koliko međusobnim jedinstvom svjedoče Krista i njegovo poslanje od Oca kao onoga koji je jedini Spasitelj svijeta. Ali ako danas u svijetu imamo pravoslavce koji odbijaju jedinstvo iz nekih uskogrudnih razloga prošlosti (na kojima ustraju i drže ih se kao pijan plota).
Ako imamo protestante koji se drže još uskogrudnije, jer se prave kao da je kršćanstvo započelo u 16. stoljeću i još slave raskol, umjesto da na taj dan svi kompletno plaču i pospu se pepelom. I ako imamo velik broj katolika i katoličkih glava koje se u zadnje vrijeme okreću na sve strane i pomalo gube orijentaciju u svezi pravovjernosti…
Što možemo od svega toga očekivati? I koliko je takvima do ostvarenja onoga što Isus moli, koliko razmišljaju o tome?! Što se događa ako se netko u vožnji previše vrti? Redovito dolazi do mučnine i povraćanja… Oni koji samo govore o jedinstvu, a nastavljaju “vožnju” po starim cestama podjele ostavljaju upravo takav dojam pred svijetom, te tako propuštaju bitan znak svjedočenja svijetu… Kad bismo ispitali što je u pozadini tolikih rastava vidjeli bismo da je to prevelika doza sebičnosti jedne ili druge strane, ili pak obje strane.
Slično bismo mogli naći i za razlog podjela (rastava) koje su se kroz povijest događale u Crkvi… Oni koji još i danas ustraju u tom stanju zapravo ustraju u sebičnosti, jer i dalje više slušaju sebe nego Krista u kojeg tvrde da vjeruju… Oni nalikuju onoj priči o lovcu koji je svojoj ženi i sebi odlučio za godišnjicu braka prirediti lovački specijalitet od prepelica.
Kad su bili za ručkom rekao joj je: “Ženo, evo koliko te volim. Priredio sam ti najbolji specijalitet od prepelica koje sam ulovio.” “Sve u redu dragi, ali ovo nisu prepelice, nego jarebice”, odgovori žena. I budući da je svatko tvrdoglavo ustrajao na svojoj tvrdnji posvade se i te im godine propadne proslava. Nakon pet godina muž opet organizira proslavu godišnjice braka.
Sve je lijepo teklo dok se u jednom trenutku žena nije sjetila: “Mužu, sjećaš li se prije pet godina kad si ti tvrdio da su ono bile prepelice, a bile su jarebice.” “Pa bile su ono prepelice, draga”, ustvrdi muž. I opet se dogodi svađa i ode svatko na svoju stranu, te tako propadne još jedna proslava. Nešto slično događa se kod svih kršćanskih crkava i zajednica koje su se odcijepile i nakon toga se uvijek iznova hvataju onog svog razloga, svoje tvrdnje što ih samo potvrđuje u podjeli…
U tom hvatanju za svoje tvrdnje, za nešto što se jednom dogodilo, zaboravlja se međutim na onu Isusovu molitvu Ocu u kojoj se nalazi presudna riječ (i zapovijed) onima koji se nazivaju njegovim učenicima: “da svi budu jedno”, … “da svijet uzvjeruje da si me ti poslao”. Mi se trebamo vratiti onome što nas povezuje, a napustiti sve ono što nas rastavlja… Ono što nas povezuje je Isus Krist, njegova riječ.
Sakramenti jedinstva koje nam je on dao, čistoća i jasnoća njegova nauka i naša poslušnost njemu naša je najsnažnija poruka svijetu. Put svakom jedinstvu je nalik onim amazonskim šumama koje spremno primaju pijesak iz Sahare, i to kontinuirano, zahvalno i to ih čini bujnima, isprepletenima i tvori od njih cjelinu… JEDINSTVO ISUSOVIH UČENIKA OTKRIVANJE JE ISUSA SVIJETU, i u tome je naša snaga. Trebamo se dakle na tom putu najprije odmaknuti od sebe, i od svojega nečeg što grčevito stišćemo, i primaknuti se Kristu spremni za rasvjetljenje njegovim srcem…
JEDINSTVO JE OSTVARENJE I ŽIVLJENJE ISUSOVE MOLITVE, NJEGOVE VOLJE.
