Uoči ovogodišnjeg Hoda za život pitamo se koja je obveza katolika prema demokratski donesenim zakonima koji dopuštaju ubijanje nerođene djece.
Istina, politička odluka da se legalizira pobačaj stvara dinamiku za koju bi se u nekim krugovima moglo tvrditi da je to “demokratski ishod” koji bismo svi trebali “poštivati”.
Da, s obzirom na konstelaciju političkih snaga za i protiv pobačaja na mnogim mjestima, postoji veći poticaj od strane koja se zalaže za pobačaj da zadrži status quo nego od strane koja se zalaže za život da ga promijeni: nerođena djeca ne glasaju na izborima. Njihovi tihi smrtni krici ne dospijevaju u vijesti.
Ovdje se želim usredotočiti na moralni odgovor katolika na ovakvo stanje.
Čini mi se da je ovdje implicitni argument da, budući da je pobačaj politički legaliziran i prema tome uživa određeni politički konsenzus, neki katolici misle da bismo samo trebali “krenuti dalje”. Da, povremeno bi mogli žaliti za uništenjem nerođenih života. Ali trebali bismo “preći” preko fiksacije na pobačaj.
Ipak NE.
Za ljude koji ispovijedaju lojalnost i tvrde da brane Drugi vatikanski sabor, koncil je bio prilično jasan po tome da je pobačaj “neopisiv zločin” (Gaudium et spes, 51). To je prilično oštar jezik, koji sugerira da koncilski oci nisu mislili da je pobačaj samo još jedno društveno zlo koje, uz klimatske promjene i recikliranje (ni jedno od toga Koncil ne spominje), zaslužuje katoličku pozornost. Sabor (Gaudium et spes, 27) čak stavlja pobačaj uz “genocid” i “eutanaziju” kao “zloglasne” na vrh popisa, čiji zločini niže uključuju trgovinu ljudima.
Dakle, treba li katolik reći “dobro, demokratskim glasovanjem odlučeno je da abortus (i eutanazija) nisu zločini i da su eminentno prihvatljivi, pa ‘idemo dalje’.”
Ne.
Čini mi se da katolik ima dvostruku obvezu, čak i pred „demokratskim donošenjem“ neizrecivih zločina:
Prvo, on ima obvezu promijeniti taj zakon, jer se nepravda ne transformira magičnom alkemijom glasova većine. Nepravda ostaje nepravda i ne može se učiniti pravednom, bez obzira na politički ili društveni konsenzus. Katolik koji je “sol zemlje i svjetlo svijeta” (Mt 5,13-14) pozvan je učinkovito (tj. da ne ostane samo na riječima) stati u obranu nedužnog života, možda osobito kada je politički poredak zaražen kulturom smrti.
Drugo, on ima obvezu osporiti taj politički poredak kako bi objasnio njegovu inherentnu samoproturječnost. Svaki legitimni politički poredak služi općem dobru. Nema temeljnijeg općeg dobra od života niti temeljnije funkcije društva od zaštite života. To nije isključivo katolička ili čak sekularna tvrdnja: Thomas Hobbes, John Locke i Thomas Jefferson – svi su je smatrali temeljom osnovom na kojoj društvo može zahtijevati odanost. Dakle, društvo koje ne ispunjava tu dužnost nalazi se u samoproturječju. To samoproturječje nije razriješeno prizivom parlamentarne većine jer, kao što je primijetio Benedikt XVI. (u obraćanjima Bundestagu i Europskom parlamentu), istinski demokratski poredak priznaje da su temeljna ljudska prava izvan granica čak i većinske odluke (isti koncept kod Jeffersona prepoznat je u govoru o “neotuđivim pravima”).
Daleko, dakle, od povlačenja s terena kad je u pitanju zaštita života pod isprikom da je ovo pitanje demokratski ratificirano, pravi katolik prepoznaje potrebu da to pitanje stalno drži na dnevnom redu, izazivajući društvo u svakoj prilici da ispuni svoju temeljnu obvezu prema životu.
Politika je rijetko statično polje: politički konteksti su gotovo uvijek fluidni. Možda postoje političke snage koje se žele pretvarati da je pitanje “riješeno”, ali to je rijetko slučaj. Jedno je sigurno: ako ne prosvjedujemo, smrt će pobijediti, jer nerođeni nemaju pravo glasa.
Održavanje tog pritiska zahtijeva postavljanje pitanja koje zagovornici pobačaja pod svaku cijenu žele skloniti s dnevnog reda, a koje bi neki pro-life političari rado izbjegli: kada život počinje? Društvo čija je temeljna dužnost štititi život ne može glumiti agnosticizam po tom pitanju, a njegova znanstvena osnova (naglašavam znanstvenu, jer se nemali dio katoličke zajednice želi pretvarati da je samo filozofska) ostaje nepromijenjena, bilo da je u suprotnosti sa sudskim ukazom ili demokratskom zakonodavnom većinom.
Ne bismo trebali pogriješiti vjerujući da je politički status pobačaja puka politička prosudba; to je, prije svega, moralna dužnost koja seže do temeljnog opravdanja svakog društva, a posebno onog koje tvrdi da je pravedno.
vidi: HOD ZA ŽIVOT U HRVATSKIM GRADOVIMA
