“Živjeti zajedno kao brat i sestra? Naravno da imam veliko poštovanje prema onima koji to čine. No, to je herojski čin, a herojstvo nije za prosječnog kršćanina.“
Među mnogim izjavama koje je iznio kardinal Walter Kasper zalažući se za promjenu crkvenog učenja koje zabranjuje primanje Svete pričesti razvedenima i civilno ponovno vjenčanim vjernicima, ovaj gornji citat možda najviše otkriva istinu o njegovom razmišljanju.
On odražava pristup kršćanskoj moralnosti koji ide još dalje od samog poimanja (i time u biti marginaliziranja) Isusovog moralnog nauka kao ideala kojeg, sotto voce, nitko ozbiljan ni ne očekuje da slijedimo u svojim izborima. On također umanjuje nešto sa čime se svi kršćani moraju suočiti u nekom trenutku: križ.
Svaki kršćanin ima križ koji treba nositi. Poanta nije hoćemo li posrnuti pod njegovim teretom. Svi to radimo. Ključno je da se pokajemo, ustanemo, i odlučno nastavimo s ciljem da više ne griješimo. Svaki kršćanin je, na kraju, pozvan na svetost, a ne na prosječnost. Ukratko, nastojati biti svetac nije samo za izvanredne ljude. To je nešto što Krist traži od svih svojih sljedbenika: bogatih ili siromašnih, muških i ženskih, afričkih i njemačkih. U naše doba fiksacije na jednakost poziv na svetost je u stvari jedna od velikih prednosti za kršćane – jer kako je sv. Ivan Pavao II. napisao u svojoj enciklici Veritatis Splendor “Pred zahtjevima moralnosti smo svi apsolutno jednaki” (VS 96).
U tom smislu, životi svetaca, osobito mučenika, možda nude najjači argument za pobijanje Kasperovog prijedloga, da ne spominjem cijeli niz ostalih ideja jer, kao što svi znamo, ovaj trenutno služi samo kao probni balon.
A jedan svetac čiji je život posebno znakovit za Sinodu o obitelji je zasigurno Thomas More. Univerzalno priznat kao učenjak, državnik i odvjetnik, no često se zaboravi da je još bio i sin, otac i suprug. Štoviše, jedan od principa za koje je dao svoj život ne može ni biti važniji ako se razmatra rasprava na ovoj Sinodi: nerazrješivost braka; kada se suočio s pokušajem kralja Henrika VIII. da on i dama koja, po presudi Crkve, nije bila njegova supruga, žive kao muž i žena.
U svom obraćanju Rimskoj kuriji 2014-e, papa Franjo je otkrio da svaki dan izmoli jednu od molitvi sv. Thomasa Mora.
Thomas More je dobro shvatio da svatko griješi i pada, uključujući i one u obiteljskim okruženjima. On je također bio iznimno strpljiv s tuđim glupostima, bilo da se radilo o svadljivosti njegovog zeta ili nemilosrdnom kralju koji je odlučio otpustiti svoju pravu ženu po svaku cijenu: uključujući, vjerojatno, i cijenu svoje duše.
To je, u konačnici, ono što je na kocki u ovim sinodalnim raspravama – duša. Ona je možda i glavni razlog zašto je Thomas More uložio toliko vremena i energije osporavajući ono što je smatrao lošim idejama koje su dolazile iz njemačkog govornog svijeta njegovog vremena. Nije to bilo pitanje intelektualnog ponosa ili konzervativna želja da se brani tradicija samo radi tradicije. Na koncu, on se borio i na kraju umro zbog ljubavi: ljubavi prema dobrobiti braka, ljubavi prema Crkvi, ljubavi prema istini, i u korijenu svih tih stvari, ljubavi prema Bogu koji je Ljubav i Istina.
Da, on je izgubio glavu. No, Thomas More je spasio svoju dušu. Ukoliko Sinoda zadrži fokus na dušama vjernika i njihovom spasenju po mjeri svetoga Thomasa Mora, nemamo se čega bojati.
