Kada je papa Benedikt XVI. umirovio svoj grb s motom “cooperatores veritatis” činilo se da je u Crkvi nastupio zaokret, jer su mnogi došli do zaključka kako biti “suradnik istine” više nije važno, a nominalizam sa svim relativizmima protiv kojih se Benedikt borio se iznenada vratio.
Istina je bila ključna smjernica Benediktova pontifikata, a s njim i jedna određena intelektualna preciznost i želja da se precizno definira što mislimo i u što Crkva vjeruje.
Ova vrsta preciznosti je uvijek bila u središtu Ratzingerove službe, a postojala je i u vrijeme njegovog upravljanja Kongregacijom za nauk vjere. Mislim da se velika prekretnica dogodila s odlukom da se objavi Katekizam Katoličke Crkve. Sjećam se jednog razgovora s bogoslovima koji su mi tad rekli:
Do objavljivanja Katekizma 1994. godine, govorili su nam da je svakakvo smeće dio katoličkog nauka, a onda nam je omogućeno da sami sve provjeravamo. Za vrijeme kolegija na bogosloviji, već samo posjedovanje Katekizma na predavanjima je imalo nevjerojatan učinak.
Dakle 1994. je bila značajna prekretnica, kada je ‘vjera’ dostavljena u ruke običnih katolika, umjesto da bude nešto rezervirano samo za ‘stručnjake’. Još jedna velika prekretnica bila je deklaracija Dominus Jesus iz 2000. godine koja je uvela preciznosti u našu kristologiju i ekleziologiju.
Benediktov pontifikat označila je potraga za istinom koja je animirala brojne katolika. Što je još važnije, vjerujem da je to dovelo do kulture transparentnosti, otvorenosti i odgovornosti u Crkvi. Benedikt nam je otvorio mogućnost postavljanja jednostavnog pitanja: “Je li to istina?” te očekivanja odgovora. Dao nam je referentnu točku kako bi shvatili da ne postoje brojne istine, nego jedna istina i da je ta istina Utjelovljena Riječ, druga osoba Presvetog Trojstva, stvarna prisutnost Isusa Krista koja bi trebala biti u središtu Crkve. Za Benedikta poricanje istine značilo je poricanje samog Krista.
Istina za Benedikta je bila kao raskuživanje sunčevim svjetlom, te odgovor na korupciju i samo-traženja u Crkvi, kao što je bila i odgovor na lažno učenje ili smetenosti ili netransparentnosti ili pitanja poput prikrivanja zlostavljanja djece, financijske korupcije ili moći lobističkih grupa, bilo onih homoseksualnih ili nekih drugih – pa sve do obične hereze.
Potraga za istinom je, čini se, potaknula zanimanja za svećenička zvanja, te zasigurno dala poticaj katoličkom intelektualnom životu i potaknula želju katoličkih intelektualaca da podučavaju i donose običnim vjernicima intelektualne temelje naše vjere.
Ideja da Istina bude u srcu Crkve, ili Papinstva, je možda bila neshvatljiva medijima onoliko koliko je bila neshvatljiva i Ponciju Pilatu.
Isus odgovora:
Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas. Reče mu Pilat: “Što je istina?“
Ivan 18, 37-38
Istina je važna za Crkvu, jer prije svega, pozvani smo biti uvjerljivi svjedoci. Lažljivci ne čine dobre svjedoke. Ako se u bilo kojem smislu otkrije da ne govorimo istinu, onda očito gubimo kredibilitet, pa time i sam Krist. Težnja za posjedovanjem apsolutne istine stavlja Crkvu na sasvim drugu razinu od one koju uživaju političari koji, iako možda ne govore neistinu, manipuliraju i prikrivaju istinu te je koriste kao alat umjesto da je štuju kao ikonu samoga Boga.
Koja je svrha Crkve ako se samo okupimo oko stola, a nismo donijeli Istinu koja je sam Krist?
