Razlog zbog kojeg se ljubičasta boja koristi za vrijeme Adventa tj. Došašća, je što se ono kao i Korizma, smatralo pokorničkim vremenom. Tijekom tog razdoblja pozvani smo obratiti posebnu pozornost na naše grijehe i potrebu spasenja. Tradicionalno, Advent je bio vrijeme u kojem se sudjelovalo u pokorničkoj praksi kao što su post i suzdržavanje, baš kao što to činimo za vrijeme korizme.
Međutim, u novije vrijeme, advent je sve češće vrijeme bez gotovo ikakve stvarne pokorničke prakse. Ne zahtijeva ni post, ni apstinenciju; zapravo ih se skoro pa ni ne spominje.
Ne postoji više spomen u misalu ili drugim liturgijskim izvorima koji se odnosi na došašća kao pokorničko vrijeme. Iako se potiče na ispovijed, a čitanja ranog Adventa i dalje našu pažnju usmjeravaju na pokajanje i Sudnji dan, vrijeme posta od četrdeset dana, počevši od 12. studenog je davno zaboravljeno.
U srednjem vijeku, adventski post je bio jednako strog kao i u korizmi. Blagdan Martinje bio je dan karnevala (što znači “zbogom mesu” (carnis + vale)), i označavao je početak četrdesetodnevnog posta. Tada je ružičasta misnica za Gaudete (Radosnu nedjelju) bila pravi pokazatelj da se nešto slavi: post bi se prekidao na jedan dan. Potom bi nastavili s postom do Božića.
Post u tim danima je bio daleko stroži nego ono što se danas prakticira. Postojale su dakako regionalne razlike u detaljima. U mnogim mjestima sve vrste mesa bile su strogo zabranjene tijekom Došašća i Korizme, ali u nekim područjima je bila dopuštena perad. U većina mjesta bilo je dopušteno jesti ribu. S druge strane u nekim mjestima su čak bili zabranjeni voće i jaja. U samostanima se znalo postiti samo na kruhu. Petkom za vrijeme korizme i došašća, neki vjernici bi se suzdržavali od hrane cijeli dan; drugi bi jeli samo jedan obrok. U većini mjesta, međutim, u petak je praksa bila da se suzdrže od jela do večeri, kada bih se pojeo mali obrok bez povrća i alkohola.
Da, to su bili dani kada su post i apstinencije bile stvarne žrtve.
Današnji post (potrebno samo na Pepelnicu i Veliki petak) i nije baš neka žrtva: jedan puni obrok i dva manja obroka. Je li to uopće post? I dužni smo se suzdržati od mesa samo petkom za vrijeme korizme, a ne cijelih četrdeset dana. (“Kan. 1250 – Pokornički su dani i vremena u općoj Crkvi svaki petak u godini i korizmeno vrijeme.”, op.prev.)
No posebno je zanimljivo što su ljudi tada postili mada su i onako imali puno manje hrane nego mi danas. Ne samo da su imali manje hrane u ukupnom smislu, nego je ona bila više sezonska i opskrba manje predvidljiva. Štoviše, glad i nestašice hrane bile su relativno česta pojava. Ipak, unatoč svemu tome, oni su mogli postiti dva puta godišnje po četrdeset dana u komadu, osamdeset dana ukupno.
Iskreno, sumnjam da bi mi danas mogli postiti poput naših pradjedova. Možete li zamisliti kakva bi pobuna nastala da nas Crkva pozove da slijedimo stroge norme od prije 200 godina? Čuli bi pritužbe da su takvi zahtjevi ne samo nerealni, nego čak i opasni po zdravlje.
Možda je to dobra ilustracija koliko smo zarobljeni u našem izobilju. Što više imamo, to više želimo; i što više želimo, mislimo kako ne možemo bez svega toga preživjeti. Zarobljeni smo u našem izobilju.
Kada samo razmislimo o vjernicima od prije sto godina- oni izgledaju kao divovi u odnosu na nas. Imali su mnogo manje od nas danas, ali čini se da su živjeli puno slobodnije. Oni su bili u stanju postiti. Iako siromašni, oni su izgradili velike crkve i imali velike obitelji. Oni su živjeli i radili u uvjetima koje bi malo tko od nas bio u stanju tolerirati. Žrtvovanje je za njih bilo “normalno” stanje. Nisam pročitao da je postojala neka halabuka oko toga u to doba, niti pritužbi da je “okrutna Crkva” nametnula post i nemrs za Advent i Korizmu. (Tu su uvijek bili iznimke za djecu, stare, bolesnike i trudnice.) Nisam pročitao ni da se post od ponoći do primanja pričesti sljedećeg dana smatrao prerigoroznim. Nekako su prihvatili ove žrtve i mogli su ih izvršiti. Imali su slobodu za koju mislim da danas mnogima od nas nedostaje.
Zamislite samo radost kada bi na kratko prekinuli s postom- na blagdan Bezgrešnog Začeća, nedjelju Gaudete, na blagdan Blagovijesti, blagdan svetog Josipa, i Laetare nedjelju. Za nas, Gaudete nedjelja samo znači ružičastu svijeću i pitamo se zbog čega se radujemo. Za katolike prošlih vremena, ovi dani su stvarno predstavljali svetkovine.
