Često se kaže da razdoblje priprave za korizmu nema smisla, jer je i sama korizma razdoblje priprave za Uskrs. Ovaj argument nije jak kao što se čini.
Do reforme kalendara 1969. katolici latinskog obreda imali su razdoblje priprave za korizmu: prvo nedjelju sedamdesetnice (Septuagesima), zatim šezdesetnice (Sexagesima) i pedesetnice (Quinquagesima). Nazivi su izvedeni iz latinskih brojeva jer korizma (quadragesima) predstavlja četrdeset dana priprave, „septuagesima“ sedamdeset, „sexagesima“ šezdeset i „quinquagesima“ pedeset. To je predstavljalo podsjetnik i na odbrojavanje dana do Uskrsa.
Kao i u korizmi, u ovom razdoblju liturgijska boja je bila ljubičasta, a čitanja i molitve upućivali su na našu potrebu za obraćenjem i pokorom. Ovo je godišnje doba zapravo starije od Čiste srijede; o njemu se raspravlja u spisima pape sv. Grgura Velikog (koji je umro 604.). Slično je predkorizmeno vrijeme u kalendarima Istočnih crkava; sačuvan je u anglikanskom Liturgijskom obredniku (Book of Common Prayer) i u nekim luteranskim kalendarima; ova tradicija je obnovljena u tradicionalnom bogoslužju, liturgiji Ordinarijata anglikanskih katolika; i još uvijek se nalazi u slavljima sv. mise prije Drugoga vatikanskog sabora, u obredu usus antiquior. Zapravo je kalendar nakon Drugoga vatikanskog sabora neobičan jer nema nedjelje sedamdesetnice (Septuagesima).
Često se kaže da razdoblje priprave za korizmu nema smisla, jer je i sama korizma razdoblje priprave za Uskrs. Ovaj argument nije jak kao što se čini. Posljednje razdoblje intenzivnog učenja ili treninga prije ispita ili atletskog natjecanja je, naravno, priprema za taj ispit ili natjecanje, ali iz toga ne slijedi da mu ne bi trebala prethoditi određena priprema.
Ali u tom slučaju, moglo bi se reći, gdje trebamo povući crtu? Trebamo li se pripremiti za pripremu pripreme?
Međutim, nema potrebe da podvučemo crtu. Ako ozbiljno razmišljate o svom akademskom napretku ili sportskoj karijeri, nikada ne odustajete od priprema u potpunosti, a pogotovo ne na dulje vrijeme. Kao katolicima, cijeli naš život je priprema za smrt, i uvijek bi trebao imati pokornički aspekt, koliko god stupanj pokore varirao između posebno pokorničkih i blagdanskih razdoblja.
Treba naglasiti da je korizma najveće pokorničko vrijeme Crkve i gotovo jedino u liturgijskom kalendaru. “Korizma sv. Mihovila“, pokorničko vrijeme prije svetkovine arkanđela Mihaela (29. rujna), tijekom kojega je sveti Franjo primio stigme, više se ne obdržava; četiri pokornička (kvarte) tjedna, koja su nekoć posvećivala četiri godišnja doba, obično se ignoriraju; pokornički karakter uoči velikih blagdana odavno je zaboravljen; advent, pokorničko vrijeme prije Božića, prečesto je razdoblje zabave i uživanja. Korizma je jedini liturgijski, dugotrajni pokušaj pokore s kojim će se katolici vjerojatno susresti. Čak i ovo može biti obeshrabreno pokušajima sekularnog svijeta da pretvori korizmu u sezonu jedenja čokolade. (Kupujem većinu obiteljskih čokoladnih uskršnjih jaja po znatno sniženoj cijeni odmah nakon Uskrsne nedjelje. Čini se da trgovine ne shvaćaju da se slavlje Uskrsa nastavlja do Duhova, ili čak do nedjelje Trojstva.) Zbog toga je priprava za korizmu danas još važnija nego što je bila u prošlosti. Da bismo izvukli maksimum iz korizme, moramo ozbiljno razmisliti o tome koje običaje usvojiti, a malo privikavanja na te običaje moglo bi biti korisno. U istočnim Crkvama dvije nedjelje prije korizme nazivaju se “bezmesna“ nedjelja (jer se ne jedu mesni proizvodi) i “bezsirna“ nedjelja (jer se ne jedu mliječni proizvodi), jer se opraštaju od uzastopnih vrsta hrane do Uskrsa.
Korisnost vremena priprave za korizmu potvrdio je papa Pavao VI. kada se tema mise sedamdesetnice (Septuagesima) pojavila tijekom reforme liturgije nakon Drugog vatikanskog sabora. Arhitekt reforme, nadbiskup Annibale Bugnini, zabilježio je papino objašnjenje:
„Jednom je prilikom papa Pavao VI. usporedio odnos koji čine misa sedamdesetnice (Septuagesima), korizma, Veliki tjedan i Vazmeno trodnevlje sa zvonima koja pozivaju na nedjeljnu misu. Njihova zvonjava sat, pola sata, petnaest i pet minuta prije vremena mise ima psihološki učinak, i predstavlja fizičku i duhovnu pripremu vjernike za liturgijsko slavlje“.
Odluka Consiliuma, tijela osnovanog za reformu liturgije, koju je prihvatio Pavao VI., odlučeno je da se ukine razdoblje pripreme za pripremu (Septuagesima), a odluka se temeljila se na argumentu da (kako je to mons. Bugnini objasnio) „nije bilo moguće vratiti korizmi njezinu punu važnost bez žrtvovanja razdoblja sedamdesetnice, koja je produžetak korizme”.
Da je opravdano dovoditi u pitanje mudrost ove odluke potvrđuje primjer Ordinarijata uspostavljenih za anglikanske obraćenike, koji imaju razdoblje sedamdesetnice u svom liturgijskom kalendaru. Jasno je da, dok je ovaj kalendar bio u pripremi, gledište Svete Stolice je išlo u suprotnom smjeru: na kraju krajeva, Crkva se promijenila od 1969. To je bilo važno pitanje jer su verzije Bugninijevog argumenta primijenjene na mnoge druge stvari u liturgiji uz razdoblje sedamdesetnice. Nadali su se da će jednostavniji, oštriji prikaz središnjih poruka liturgije imati veći utjecaj na vjernike od onoga što je bilo prije. Alternativno gledište je da, da bi se poruka prenijela, treba je unaprijed najaviti, ponoviti u različitim terminima, njezine različite aspekte staviti u prvi plan i oformiti ceremonijama, simbolima i popularnim običajima koji je ističu, čineći je nezaboravnom, i utjeloviti je kao praktičnu u živote vjernika. To je, ukratko, bilo gledište koje su kroz mnoga stoljeća implicirali liturgijski običaji Crkve.
Čitatelji bi mogli razmotriti ključne čimbenike koji sprječavaju najplodonosnije korištenje razdoblja korizme i kako se mogu ublažiti negativni učinci. Iskustvo za koje sam siguran da su ga mnogi doživjeti jest osjećaj da nismo dovoljno pažljivo razmislili o tome kako obilježiti korizmu prije nego što dođe Čista srijeda (Pepelnica). Nekako nas, unatoč istaknutosti u liturgijskom kalendaru, može uhvatiti nespremne.
Možda zapravo i nismo baš previše zainteresirani za razmišljanje o nekoj ozbiljnoj, ali izvedivoj promijenjenoj korizmenoj praksi. Svaka takva praksa vjerojatno će biti izazov našoj prirodnoj inerciji, a možda i našoj udobnosti. Odabir knjige za duhovno čitanje ili vodiča za umnu molitvu; razmišljanje o praktičnim načinima posta i nemrsa; pronaći neki dobrotvorni rad (u koji se netko može uključiti), davanje milostinje, predstavljaju stvari koje zahtijevaju malo vremena i truda. Svaka praksa koja zahtijeva promjenu naše rutine – ranije ustajanje, drugačije korištenje pauze za ručak, odlazak na misu radnim danom – može zahtijevati ne samo promišljanje, već i veliku promjenu. Problem je u tome što se prilagodba manje praktičnih korizmenih odluka na polovici drugog tjedna korizme može činiti kao neuspjeh.
Odgovor je da se ovo razmišljanje o odlukama za korizmu treba dogoditi prije početka korizme, u predkorizmenom razdoblju. Vrijeme kada sv. misa zapravo počinje nije vrijeme da počnemo razmišljati o pješačenju do crkve; isto tako, Čista srijeda nije trenutak za razmišljanje o tome što treba raditi u korizmi. Tri nedjelje priprave za korizmu (Septuagesima, Sexagesima i Quinquagesima) doista su poput crkvenih zvona koja nas podsjećaju na sv. misu koja započinje. Vrijeme je da pozovete djecu, da obučete kapute i da izađete iz kuće.
