Ovih dana se dosta govorilo o svojevrsnom sveprisutnom ultramontanizmu u neo-katoličkom svijetu; ne radi se o ultramontanizmu u klasičnom smislu, jer on je, poput pojma “integralizma”, bio samo izraz koji označava katoličanstvo koje zagovara nezabludivost pape i njegov primat nad biskupskim kolegijem i koncilom.
U današnje vrijeme, ne govorimo o vjernosti Svetom Ocu, nego nekoj vrsti krajnje nekritičnog ultramontanizma koji najbolje karakterizira neugodni spektakl neo-katoličkih apologeta koji žele potvrditi kako je svaka razborita odluka pape ne samo dobra, nego i najbolja moguća odluka. U misli modernog ultramontanista, svaki papin izričaj, bez obzira koliko banalan ili izrečen ad hoc, tretira se kao duboki uvid; svaki upravni akt ili simbolična gesta su primjeri brilijantnog vodstva; svaka bonitetna odluku i ne-autoritativno učenje tretiraju se kao nepogrešiva istina.
Bez obzira na to što mislite, postoji vrlo jednostavan test s kojim možete provjeriti jeste li i vi upravo osoba koje se gore opisuje kao ultramontanist:
Prvo, navedite jedno bonitetno djelovanje pape s kojim se ne slažete.
Drugo, navedite jednu akciju ili izjavu pape sa kojom se slažete, ali priznajete da dobri katolici mogu biti u nesuglasju s njim.
Ako vi ili vaš sugovornik ne možete odgovoriti ni na jednu od ove dvije stvari, onda ste najvjerojatnije ultramontanist.
Kada sam predstavio ovaj test jednom poznatom katoličkom apologetu, rekao mi je:
“Moglo bi se dogoditi da se u stvari slažeš sa svime što papa radi, ali priznaješ da se ne moraju svi složiti sa svakom bonitetnom odlukom pape.“
Zato je drugo pitanje toliko važno- ako se doista dogodi da se složite kako je sve što papa čini razborito, onda je bitno da možete navesti jedan od tih slučajeva i priznati da se drugi ne moraju složiti s njim i pri tom i dalje ostati dobri katolici.
(Izvor: Unam Sanctam Catholicam)
