Uzeti u razmatranje opće dobro, kao temelj ispravne osobe, je ono što nas upućuje na moralni zakon, koji je sažet u dvije velike zapovijedi. Oni koji se zalažu za dobrovoljno podvrgavanje trenutnim mjerama često to čine pozivanjem na drugu Božju zapovijed ljubavi, koja nas upućuje da ljubimo bližnjega kao samoga sebe. Međutim, ovaj argument je jako pogrešan i nespojiv s podrškom prisilnom cijepljenju, jer ljubav ne prisiljava i ne može nas prisiliti na nešto.
Prisilno se još uvijek može djelovati radi dobra pojedinca ili zajednice, naravno, kao kada roditelj fizički sputava dijete da ne istrči na cestu. Štoviše, pravedni zakoni i kazne se s pravom smatraju oblicima ljubavi, jer je Božji zakon o kojemu u konačnici ovise– o čemu svjedoči i predgovor Kanadske povelje o pravima i slobodama– sam po sebi oblik ljubav. Ipak, ostaje da je poslušnost Božjem zakonu, u mjeri u kojoj je pohvalna, uvijek dobrovoljna. To je ljubav koja odgovara na ljubav. Kao što Irenej kaže, „što je sloboda veća, to je više ukorijenjena u nama podložnost i naklonost prema našem Osloboditelju” (Adv. Haer., l. 4, c. 13, v. 3). A to vrijedi, promijenivši ono što treba promijeniti (mutatis mutandis), čak i u sekularnoj sferi, za građane koji vole svoju zemlju i dive se njezinim zakonima jer se radije pokoravaju zakonima od onih građana koji je ne vole ili se ne mogu pokoriti.
Nadalje, moralni standard je daleko manje zahtjevan u sekularnoj sferi nego u crkvenoj sferi. U potonjem nam milost Duha Svetoga omogućuje prebivanje u zakonu ljubavi. „Oni zakoni koji su naravni, liberalni i zajednički svima, On je povećao i proširio, velikodušno dajući ljudima, kroz posinjenje, da upoznaju Boga kao Oca, da ga ljube svim srcem i da slijede njegovu riječ nepokolebljivo, uzdržavajući se ne samo od zlih djela nego čak i od želje za njima” (Adv. Haer., l. 4, c. 16, v. 5). U prvome je, nasuprot tome, dovoljno, uz pomoć neke manje milosti, samo uskladiti se s onim zakonima koji koriste moralno prihvatljiva sredstva za postizanje razumnog približavanja općem dobru, s tim da „dobro“ uvijek mora biti kompatibilno s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu.
Dakle, vraćamo se na pitanje moralno prihvatljivih sredstava. Ovdje se odmah može priznati da je cijepljenje moralno prihvatljivo sredstvo za promicanje javnog zdravlja, ako je cjepivo sigurno, učinkovito i proizvedeno na moralno prihvatljiv način. Ali upravo tu nailazimo na sporne stvari. Jer ova genetska (terapijska) cjepiva nisu cjepiva u tradicionalnom smislu te riječi, a nazivati ih cjepivima zahtijevalo je redefiniranje pojma tako velikodušno da uključuje bilo koje sredstvo koje stimulira imunološki sustav s ciljem boljeg zdravlja. (Nova definicija, kao što su neki brzo primijetili, može obuhvatiti vitamine, ili pivo, pa čak i same patogene; što možda predstavlja pozitivan razvoj, barem kada je u pitanju pivo.) Štoviše, ove terapije nisu niti jedno niti drugo, a napose učinkovite. Njihov komercijalni arhitekt i primarni profiter, Bill Gates, priznao je da nije siguran u učinkovitost cjepiva, kao što se lako demonstrira kroz ispitivanja Agencije Europske unije za regulaciju lijekova (EudraVigilance), Sustav za izvješćivanja o štetnim učincima cjepiva (VAERS) i druge sustave za prijavu štetnih učinaka.
Budući da nisu sigurna, njihova upotreba je nemoralna, osim u strogo kontroliranim eksperimentalnim uvjetima koji uključuju slobodan i potpuno informirani pristanak – koji djeca ne mogu dati – i gdje ozbiljne posljedice ili smrt ne mogu biti prihvatljivi ishod. Njihova uporaba je nemoralna iz dodatnog razloga što još uvijek ovise o fetalnom materijalu i tvorci cjepiva ostaju upleteni u zločine pobačaja i eksperimentiranja s fetusom. Te iz daljnjeg razloga što cjepiva pripadaju agresivnom programu genetskog eksperimentiranja, programu koji uključuje modifikacije DNK (uz potporu Billa Gatesa, Gavi Alliance i Svjetske zdravstvene organizacije) te se predlaže redizajn imunološkog sustava i drugih osobina ljudskog bića.
Ovo nije samo medicinski projekt u potrazi za profitom, koji se eufemistički naziva precizna medicina. To je, na svoj način, produžetak kontraceptivnog mentaliteta, koji nastoji rekonstruirati prirodu te bi se mogao staviti u sasvim drugačije ciljeve od onih koje je Bog naumio. To može samo pogoršati, u dosad nezamislivom stupnju, tendenciju tog mentaliteta „da javne vlasti imaju moć interveniranja u najosobnije i najintimnije” značajke ljudskog postojanja (Humanae vitae 17, 23) i uistinu redefinirati što znači biti čovjek, kao što neki sada otvoreno zagovaraju; što je, budući da je odbacivanje naravnog i božanskog zakona i samog Stvoritelja, istodobno nemoralno i atipično moralu.
Što se tiče prisilnog zatvaranja zdravih ili onemogućivanja da uđu u javne prostoje, što se bitno razlikuje od karantene i po prirodi i po trajanju, to nikako ne može biti moralno prihvatljivo sredstvo za bilo koji cilj osim kažnjavanja. A budući da je kažnjavanje nevinih potpuno nepravedno, čak i nepravednije od nekažnjavanja krivca, mora se utvrditi da su oni koji tako postupaju krivi. (Ovo stoji, čak i ako se prizna stvarna ozbiljnost situacije, koja u slučaju korona virusa ne može biti tako gledana.) Ali za što su ti ljudi krivi? Za ništa, osim ako su možda krivi što su stali na put političkom ili gospodarskom pothvatu na koji su se odlučile farmaceutske tvrtke i njihovi dobro financirani prijatelji na visokim položajima.
