Ovdje ćemo pomno razmotriti razliku koju je napravio Toma Akvinski između pravednih i nepravednih zakona. Priznajući da zakon općenito govoreći „označava neku vrstu plana koji usmjerava djela ka cilju“ (Summa Theologiae 1–2, a. 93, q. 3), ujedno tvrdi da „ljudski zakon ima karakter zakona u onoj mjeri u kojoj je u skladu s ispravnim razumom, pa stoga proizlazi iz vječnog zakona. U onoj mjeri u kojoj zakonu nedostaje ispravnost razuma, kaže se da je takav zakon onda nepravedan, te stoga nema toliko narav zakona koliko predstavlja vrstu nasilja” (ad 2; q. 95, a. 2). Nadalje, Toma Akvinski objašnjava (q. 96, a. 4):
„Za zakone se kaže da su pravedni u odnosu na svoj cilj, to jest, kada su određeni za opće dobro; to jest kada zakon koji je usvojen ne prelazi moć zakonodavca; i na njihov oblik, to jest kada se tereti stavljaju na subjekte prema jednakosti proporcija i s pogledom na opće dobro. Jer, budući da je jedan čovjek dio zajednice, svaki čovjek u svemu što jest i što ima pripada zajednici, kao što dio, u svemu što on jest, pripada cjelini; stoga priroda nanosi štetu dijelu, a da bi se spasila cjelina onda su takvi zakoni, koji nameću razmjerne terete, pravedni i obvezujući u savjesti, ujedno i pravni zakoni“.
Čini se da je to upravo obrazloženje na koje se ljudi oslanjaju podržavajući donešene prisilne mjere, kao da se doista radi o razmjernim opterećenjima. (Nekvalificirane uvjetovanosti, „sve što on jest i što ima“, pridodaju se toj pogrešci.) Ali Toma Akvinski isto tako kaže sljedeće:
„S druge strane, zakoni mogu biti nepravedni na dva načina: prvo, time što su suprotni ljudskom dobru... bilo u pogledu cilja, kao kada vlast nameće svojim podanicima teške zakone, koji ne doprinose općem dobru, već vlastitoj pohlepi ili taštini; ili u pogledu autora, kada čovjek donese zakon koji nadilazi moć koja mu je povjerena; ili u pogledu oblika, kao kada se nejednako nameće teret zajednici, s ciljem općeg dobra. Slično tome su djela nasilja, a ne zakoni, jer, kako kaže Augustin (De Lib. Arb. l. I, c. 5), čini se da zakon koji nije pravedan uopće nije zakon. Stoga takvi zakoni ne obvezuju savjest, osim ako bi se izbjegao skandal ili uznemiravanje, zbog čega bi čovjek trebao odustati i od svoga prava… Drugo, zakoni mogu biti nepravedni jer se suprotstavljaju Božanskom dobru: takvi su zakoni tiranina koji navode na idolopoklonstvo ili na nešto drugo što je suprotno Božanskom zakonu. A zakoni ove vrste se ne smiju poštovati, jer, kao što je navedeno u Djelima Apostolskim (5, 29), trebamo se više pokoravati Bogu nego čovjeku.”
Drugi način – izravno proturječi božanskom zakonu – ne ostavlja potrebu niti prostora za raspravu. Neposlušnost je prema tome uvijek potrebna. Čini se da je to slučaj s odredbama koje dijele Crkvu, jer „jedno je tijelo i jedan Duh“ (Ef 4, 4). Što je Bog spojio, čovjek neka ne rastavlja! Nije li Crkva danas postala toliko slaba i bolesna zbog dugogodišnjih podjela među vjernicima, te čak prima naredbe od države smije li se sastati, tko se može sastati i kako se mogu sastati?
Ali prvi način – budući da je suprotan ljudskom dobru – ostavlja prostora za raspravu, raspravu o tome je li zakon manjkav zbog autora, oblika ili krajnje svrhe. Ozbiljni nedostatak u bilo kojem obliku učinio bi zakon nepravednim i nesposobnim da obvezuje savjest, iako bi se radi izbjegavanja „skandala ili uznemiravanja“ ipak mogao poštivati, ako (I) nedostaci sami po sebi nisu skandalozni, (II) onda bi neposlušnost učinila više štete nego koristi i (III) poslušnost je moguća bez činjenja zla da bi dobro moglo opstati. Tamo gdje ti uvjeti nisu ispunjeni, a zakon se tiče teških stvari, savjest je opet vezana, ne poslušnošću, već neposlušnošću.
U ovoj stvari, koja je doista ozbiljna, u navedenim oblicima zakona postoje skandalozni nedostaci. Postoje nedostaci u pogledu zakona, bilo zbog toga što neizabrani službenici javnog zdravstva izdaju naloge iznad njihove nadležnosti i kompetencije; ili zato što izabrani dužnosnici izdaju uredbe protivno ustavu kroz trajnu upotrebu izvanrednih ovlasti; ili zato što se lobisti, uključujući izvršne direktore farmaceutskih kompanija i „globalne sudionike“ različitih interesa, miješaju u nacionalni suverenitet i lokalno donošenje zakona; ili zato što netko od navedenih krši politička prava Crkve ili obitelji (nalaganje promjena u liturgijama, recimo, ili cijepljenje djece bez pristanka roditelja); ili zato što biskupi izdaju zapovijedi bez ikakvih temelja u kanonskom pravu, kao što je uvođenje „dokaza o cijepljenju” kao uvjeta za podjelu ili primanje sakramenata.
Postoje nedostaci i u formi, kao kada se djecu, koja nisu izložena riziku od virusa, prisiljava da snose rizike novih genetskih cjepiva koji mogu trajno oštetiti njihova srca, mozak ili eventualnu plodnost, u uzaludnoj nadi da će smanjiti prijenos virusa starijoj populaciji; ili kada se od ljudi s prirodnim imunitetom traži da se podvrgnu cjepivu koje im nije potrebno i koja mogu izazvati iznenadnu smrt; ili kada su necijepljeni kažnjeni za takozvani „grijeh“ prijenosa virusa koji isto tako pripada „cijepljenima”, koji nisu kažnjeni kao necijepljeni; ili kada se uvede zakoni koji, uz to što negiraju temeljna prava, navode lažne argumente o situaciji u kojoj se nalazimo; ili kada se narede izolacije koje nerazmjerno dovode u nepovoljniji položaj djecu i roditelje, siromašnu i radničku klasu ili vlasnike malih poduzeća. Čak i bez nejednakosti u takvim mjerama, često postoji temeljniji nedostatak forme koji odgovara djelovanju autora; što će reći, mjere za borbu protiv virusa su neučinkovite. Oni ne rješavaju i ne mogu riješiti problem koji navodno pokušavaju riješiti. Oni ga mogu čak i pogoršati, nauštrb mladih života, uključujući i mlade svećeničke živote.
Postoje mnogi nedostaci u pogledu zakona, što je briga vlade koja ih provodi.
Služe li (zakoni) svojoj deklariranoj svrsi?
Navedeni cilj obaveznog cijepljenja je spriječiti ili kontrolirati prijenos virusa te održati ili uspostaviti već postojeću ravnotežu u zdravstvu ili u društvenom i gospodarskom životu. Zašto se s takvom odlučnošću upotrebljavaju instrumenti tako očito neprikladni za svrhu, je pitanje koje se može postaviti. Dok je pravi odgovor ponekad „nesposobnost“ ili čak „psihoza“, neiskrenost (sigurno postoje skriveni motivi) koja se sugerira sama po sebi. Inače, problem može biti, ne u činjenici da su odabrani instrumenti neprikladni za svoju navedenu namjenu, već u činjenici da su sasvim prikladni za svoju prešutnu i skrivenu svrhu.
A što je to? Ne moramo puno nagađati, jer postoje načini na koje se izriče neizrečena svrha, odnosno, da se izvrši sustavna promjena, koja je inače neugodna ljudima. Ta je promjena u smjeru onoga što Svjetski ekonomski forum naziva kapitalizmom dionika, podržan bio-digitalnom konvergencijom, univerzalnim nadzorom i tehnološkom kontrolom širokog spektra ljudskih aktivnosti, od reprodukcije do religije. Razmjenu informacija, kao i monetarnu razmjenu, treba pratiti i kontrolirati jer se osmišljava sustav socijalnih kredita u kojemu će se usklađenost sustavu nagrađivati, a nesukladnost kažnjavati isključenjem.
