Dana 13. svibnja 1981. papa Ivan Pavao II. ručao je u papinskoj rezidenciji s dr. Jerome Lejeune, poznatim francuskim pedijatarom i genetičarom, koji je identificirao kromosomsku abnormalnost koja uzrokuje Downov sindrom.
Dr. Lejeune je bio istaknuti zagovornik u pro-life pokretu, i njih su dvojica razgovarali o inicijativama koje bi Vatikan mogao poduzeti da unaprijedi pogled na život kroz zdravu moralnu teologiju utemeljenu na najboljim znanjima moderne znanosti i kroz javnu politiku koja podržava kulturu života. Nije teško zamisliti da su Ivan Pavao i Dr. Lejeune također raspravljali o “kulturi smrti” što je i Papa kasnije opisao u enciklici Evangelium Vitae. Ironija je, naravno, bila u tome što se, nekoliko sati nakon tog ručka, jedan oblik kulture smrti nadvio nad njih kada je Mehmet Ali Agca ustrijelio Ivana Pavla II. u samom papinom dvorištu, na Trgu svetoga Petra.
Taj razgovor za vrijeme ručka između dva genijalna čovjeka, utjecao je na stvaranje dviju novih institucija u Rimu: Instituta Ivana Pavla II. za studije o braku i obitelji, sa središtem na Papinskom lateranskom sveučilištu, i Papinske akademije života. Akademija je trebala biti interni vatikanski think tank, u kojem bi muškarci i žene dobre volje iz cijeloga svijeta mogli raditi zajedno na izgradnji kultura sposobne njegovati život, osobito živote najslabijih i najranjivijih. Institut je sa svoje strane trebao biti visoko intelektualno središte za obnovu katoličke moralne teologije u dvadeset prvom stoljeću i trećem tisućljeću. Obje inicijative bile su poseban dar Ivana Pavla II. sveopćoj Crkvi.
Institut Ivana Pavla II cvjetao je tri desetljeća, obučavajući generaciju teologa posvećenih ponovnom utemeljivanju katoličke moralne teologije na zdravom i suvremenom filozofskom konceptu ljudske osobe, istovremeno ponovno usredotočujući katoličko moralno promišljanje o krepostima i blaženstvima (Magna Carta katoličkog moralnog života). Institut sa sjedištem u Rimu brzo je otvarao pridružene institute diljem svijeta, od kojih je najistaknutiji bio onaj sa sjedištem u Washingtonu, D.C. Posjetiti bilo koje od ovih akademskih središta značilo je ući u svijet velike teološke pustolovine, pun muškaraca i žena apostolski predanih obraćenju kultura u kojima su živjeli.
Sve je to izazvalo zaprepaštenje unutar dominantnih katoličkih teoloških cehova tog vremena, uhvaćenih u jamama živog pijeska šezdesetih, temeljenog koncepta moralne teologije bez moralnih apsoluta, gdje ništa nije uvijek zlo, a moralni život je pretpostavljen stalnim pregovorima koji uključuju fluktuirajuće etičke norme, društvo i individualnu savjest. Ne treba sumnjati da je na ovaj teološki projekt snažno utjecala seksualna revolucija. I nije prestrogo sugerirati da je “proporcionalizam” (kako je ovaj pregovarački model moralnog života kasnije nazvan) evoluirao u oblik predaje tom kulturnom tsunamiju.
Cehovi se sada osvećuju.
Godine 2021. Papinska akademija života sponzorirala je konferenciju čiji je zbornik sada objavio Vatikanski izdavač pod naslovom Teološka etika i život: Sveto pismo, tradicija i praktični izazovi. Knjiga predlaže ništa manje nego radikalnu promjenu u načinu na koji Crkva naučava o moralnom životu: “promjenu paradigme”, kako je rekao jedan autor, koja bi potvrdila proporcionalizam (i njegovo odbijanje da prizna da su neke stvari jednostavno pogrešne, i točka) kao službena crkvena metoda moralnog zaključivanja. Učiniti to značilo bi, naravno, odbaciti učenje pape sv. Pavao VI. u enciklici Humane Vitae iz 1968., te nauk pape sv. Ivana Pavla II. u enciklici Veritatis Splendor iz 1993. i spomenuto Evanđelje života. Međutim, posljednjih godina nije nedostajalo rasprava o takvom odbacivanju nauka prijašnjih papa, niti na rekonstruiranom Institutu Ivana Pavla II. u Rimu, odnosno na rimskom Papinskom sveučilištu Gregoriana kojim upravljaju Isusovci.
Na svoj poseban način, Humanae Vitae, Veritatis Splendor, i Evangelium Vitae Ljudski život odbacili su proporcionalizam kao suprotan evanđelju i istinski ljudskom razumijevanju moralnog života. Sve tri enciklike izazvale su dominantne teološke cehove na Zapadu da se grče od prezira i kipte od bijesa. A prema nedavnim medijskim izvješćima, ti cehovi sada traže novu papinsku encikliku: onu koja bi odvela Crkvu u obećanu zemlju moralnog “razlučivanja”, koja leži “s onu stranu” onoga što proporcionalistički cehovski govor sada karikira kao “crno-bijeli moral”, “rigorizam” i “fundamentalizam” Ivana Pavla II.
Zar jedan pokušaj atentata na Papu, čiji nauk i primjer oživljavaju žive dijelove svjetske Crkve, nije bio dovoljan.
George Weigel
