Još jedan mjesec, još jedan Papin intervju, još malo konfuzije…
U dugotrajnom razgovoru s Associated Pressom, papa Franjo je dao niz zbunjujućih i/ili pogrešnih izjava o temama koje uključuju homoseksualnost, svećeničko zlostavljanje, politiku Vatikana prema Kini i Papinu ostavku.
U glavnoj priči AP-a, naslov se fokusirao na Papinu izjavu: “Biti homoseksualac nije zločin.” Čini se da se većina sekularnih medija složila da je ovo najzanimljivija izjava u intervjuu. Ali ono što je Papa rekao nije vijest.
Višestruki slojevi konfuzije
Crkva nikada nije naučavala da je biti homoseksualac – to jest osjećati fizičku privlačnost prema pripadnicima istog spola – pogrešno. Homoseksualni činovi su moralno pogrešni. Budući da ne pravi razliku između homoseksualne orijentacije i homoseksualnih radnji, njegova bi se izjava mogla protumačiti – i bez sumnje je protumačena – kao odstupanje od crkvene osude homoseksualnih radnji.
Činilo se da je papa Franjo napravio odgovarajuću razliku tijekom intervjua, ali čak je i na tom mjestu njegova izjava bila zbunjujuća:
To nije zločin. Da, ali to je grijeh. Dobro, ali prvo napravimo razliku između grijeha i zločina.
Crkva uči da su homoseksualni odnosi grešni. Jesu li zločini? To je pitanje o kojem trebaju odlučiti svjetovne vlade, a ne Crkva. Sasvim je moguće da bi teško nemoralan čin (recimo, abortus) mogao biti legalan u nekim društvima, a kreposni čin (recimo, molitva ispred klinici za abortus) bi se mogao definirati kao zločin. Kazneni zakon koji je postavila sekularna vlada ne mijenja moralna učenja Crkve.
Dio zbrke ovdje može se pripisati pitanju koje je postavljeno papi. Prema izvješću AP-a, Papa je “kritizirao zakone koji kriminaliziraju homoseksualnost kao ‘nepravedne’.” Čak i ovdje, međutim, stvari se brzo zapetljaju, jer je teško zamisliti kako bi vlada mogla provesti zabranu homoseksualne orijentacije, osim kaznenim progonom homoseksualnog ponašanja. Dakle, vraćamo se na ključnu razliku koju je Papa propustio: ne između grijeha i zločina, nego između iskušenja i grijeha.
Ipak, opći smisao Papinih primjedbi je jasan, kada kaže da biskupi koji su podržavali zabranu homoseksualizma “trebaju imati proces obraćenja”. Vijesti AP-a, koja sugerira da Papa želi da Crkva zauzme susretljiviji stav prema homoseksualcima, je točna. Ono što nije točno je papin pristup tom pitanju.
Prebacivanje odgovornosti za zlostavljanje
Upitan o seksualnom zlostavljanju, papa Franjo priznaje da je morao doživjeti “obraćenje” po tom pitanju, što se dogodilo nakon što je “bomba eksplodirala” tijekom njegova putovanja u Čile 2018., te je bio prisiljen priznati da je pogriješio što je odbacio pritužbe. Ovo je zapanjujuće priznanje: priznanje da je tijekom polovice svog dosadašnjeg pontifikata bio voljan prihvatiti nalaze biskupa koji su štitili predatore. Papa kaže da je tek 2018. godine – pet godina nakon što je stupio na Petrovo prijestolje i obećao da će prelate smatrati odgovornima – “vidio korumpiranost mnogih biskupa u tome”.
Agresivniji novinar mogao je pritisnuti Papu zbog njegovog iskustva, postavljajući mu neugodna pitanja o njegovoj zaštiti zloglasnog biskupa Zanchetta, na primjer. Ali intervju za AP usredotočio se na još jedan neugodan slučaj: onaj o. Marka Ivana Rupnika. I ovdje su papini odgovori na pitanja bili potpuno zbunjujući.
Otac Rupnik bio je pozvan da održi korizmene duhovne vježbe u Rimskoj kuriji 2020., nakon što su ga njegovi isusovački poglavari disciplinski kaznili i nakon što je Kongregacija za nauk vjere pokrenula kazneni proces koji je u konačnici doveo do njegove ekskomunikacije. Ekskomunikacija je ukinuta manje od mjesec dana nakon što je proglašena. Teško je razumjeti kako je isusovački svećenik mogao biti pozvan da propovijeda u Vatikanu, ili kako je njegova ekskomunikacija mogla biti tako brzo ukinuta, bez odobrenja rimskog prvosvećenika. Ipak, papa Franjo kaže da nije imao “ništa s ovim” disciplinskim slučajem.
Ili možda i jest. Pažljivijim čitanjem intervjua AP-u, čini se da Papa kaže da nije bio uključen u kasniju odluku Kongregacije za nauk vjere da ne pokreće drugi slučaj protiv oca Rupnika, jer je istekla zastara. Ali u kasnijem dijelu intervjua, papa Franjo nastavlja kazavši da se “on ‘uvijek’ odriče zastare za slučajeve koji uključuju maloljetnike i ranjive odrasle osobe, ali je sklon ustrajati na održavanju tradicionalnih pravnih jamstava u slučajevima koji uključuju druge.” Dakle, je li Kongregacija odlučila da nema zastare u slučaju Rupnik? Ili je taj dikasterij slijedio papinu politiku?
Inače, prvotni slučaj Kongregacije za nauk vjere protiv Rupnika odnosio se ne samo na seksualno zlostavljanje, već i na zloupotrebu ispovjedaonice. Zbog ovog drugog je bio ekskomuniciran. Da je nova pritužba slična, Papino objašnjenje pozivanja na zastaru bilo bi irelevantno.
O sinodalnom putu
Oko delikatnog pitanja sinodalnog puta njemačkih biskupa i opasnosti od izravnog raskola koji bi on mogao izazvati, papa Franjo je bio oprezan rekavši da “njemačko iskustvo ne pomaže”. Upozorio je na opasnost “da se uvuče nešto vrlo, vrlo ideološko”. No, umjesto da se izravno suoči s problemom i ukaže na pitanja zbog kojih njemački biskupi pozivaju na temeljne promjene u crkvenom nauku, Papa je umanjio važnost doktrinarnih problema. Umjesto toga, prenio je dojam da se njemačka hijerarhija jednostavno kreće prebrzo.
“Moramo biti strpljivi, voditi dijalog i pratiti te ljude na pravom sinodalnom putu”, rekao je Papa. Ovakav je pristup najbolji odgovor na inicijativu njemačkih biskupa, objasnio je, “da ne završi na neki način loše, nego da se i integrira u Crkvu”. Premo ovome, u intervjuu AP-a nema naznake da bi se papa Franjo protivio, kada bi se radikalne ideje njemačkih biskupa mogle “integrirati u Crkvu” umjerenijim tempom.
