Podjele nažalost obilježavaju našu današnju kulturu, a time i Crkvu. Jeste li katolik Drugog vatikanskog sabora ili tradicionalistički katolik? Politika identiteta utjecala je i oblikovala naše nezdrave diskurse o svetoj liturgiji.
Sada smo se našli zatvoreni u novom liturgijskom ratu u kojem nam je potrebna liturgijska mudrost velikih teologa kao što je Joseph Ratzinger da nas vrati uvažavanju autentičnog duha liturgijskog pokreta, kako se ne bismo obeshrabrili u sadašnjim gorkim i ljutim raspravama.
Joseph Ratzinger, u svom autobiografskom razmišljanju Milestones: Memoirs 1927. – 1977., zagovara potrebu za „novim liturgijskim pokretom”. Svrha ovog pokreta oživjeti će „pravu baštinu Drugog vatikanskog koncila”. U svojoj autobiografiji, Ratzinger poziva na „obnovu liturgijske svijesti” i „liturgijsko pomirenje koje ponovno priznaje jedinstveni razvoj liturgije i koji shvaća Drugi vatikanski sabor, ne kao prekid, već kao stupanj razvoja; a te stvari su hitno potrebna za život Crkve”.
Kako bi promicali liturgijsku obnovu, članovi liturgijskog pokreta podržavali su aktivno sudjelovanje vjernika u slavlju svete liturgije prije nego što su pozvali na promjene poput slavljenja večernjih misa i tako dalje. Jedan od pionira ranog liturgijskog pokreta, Dom Lambert Beauduin, je rekao kako „liturgijski pokret promiče aktivno sudjelovanje pomoću razumijevanja i slijeđenja liturgijskih obreda i tekstova [mise]”.
Prva uporaba fraze “aktivno sudjelovanje“ (participatio actuosa) u dokumentima Crkve nalazimo u Motu propiju sv. pape Pija X. o svetoj glazbi, Tra le sollecitudini:
„Ispunjeni gorljivom željom da istinski kršćanski duh cvate u svakom pogledu i da ga očuvaju svi kršćanski vjernici, smatramo potrebnim pobrinuti se prije svega za svetost i dostojanstvo bogoslužnog prostora, u kojem se vjernici okupljaju ni zbog čega drugoga, nego da steknu duh iz njegova najvažnijeg i prijeko potrebnog izvora, a to je [aktivno] sudjelovanje u božanskim otajstvima te u javnoj i svečanoj molitvi Crkve“.
Činjenica da se izvorna uporaba izraza „aktivno sudjelovanje” pojavljuje u dokumentu Učiteljstva o gregorijanskom pjevanju trebala bi nas razriješiti ideje da bi sudjelovanje trebalo biti usredotočeno isključivo na slavlje liturgije na narodnom jeziku, procvat liturgijskih službi za laike, na liturgiju okrenutu narodu (versus populum), ili samo naše vanjske radnje i odgovore unutar svete liturgije.
Pravi oblik djelovanja unutar liturgije je oratio. U svom djelu Duh liturgije, Ratzinger tvrdi da sudjelovanje nije samo naše vanjsko djelovanje tijekom liturgije, nego je to naš udio u Božjem djelovanju pri čemu svaka osoba moli da se „može preobraziti u Logos, suobličiti Logosu, i tako postati istinsko Tijelo Kristovo”. Ratzinger je vrlo jasan da su vanjske radnje sekundarne unutarnje molitve:
„Djelovanje doista mora prestati kada dođemo do srži stvari, a to je oratio. Mora biti jasno da oratio predstavlja srž stvari i da je to važno upravo zato što pruža prostor za djelovanje Bogu“.
Oratio pomaže članu Tijela Kristova koji se moli da uđe u sebedarujuću ljubav Kristovu.
Način na koji se slavi liturgija u prosječnoj župi sugerira da bi čovjek trebao nešto “činiti“ kako bi u potpunosti sudjelovao u liturgiji. Trebamo djelovati suprotno ovoj misli koja bi nas tjerala da se usredotočimo na vanjsko nauštrb unutarnjeg. Svi liturgijski odgovori, pjevanje pjesama i sve liturgijske geste trebaju nas potaknuti da idemo prema transcendentalnoj tišini uzdižući nas u slavlje žrtvene i eshatološke svadbene gozbe Jaganjca, koji je nekoć bio zaklan.
Borba za definiranje i razumijevanje aktivnog sudjelovanja predstavlja dva različita poimanja liturgije. U jednom od svojih intervjua s novinarom Peterom Seewaldom, J. Ratzinger napominje da liturgiju možemo promatrati kao „nešto što živi i raste” ili „nešto što je stvoreno”. Stoga Ratzinger stalno potvrđuje stajalište da je liturgija opus Dei (“Božje djelo”), a ne proizvod čovjeka kako je simbolizirano lažnim štovanjem zlatnog teleta u Knjizi Izlaska.
Zabrinutost Ratzingera oko provedbe reformirane post vatikanske liturgije i Misala sv. Pavla VI. je da ima karakteristike nečega što je izradio odbor stručnjaka i što nije nastalo kao plod razvoja i rasta.
Hermeneutika reforme u kontinuitetu ostaje temeljna tema Ratzingera/Benedikta XVI. kroz čitav njegov teološki opus. To je jedan od razloga zašto je Ratzinger kritičan prema nazivanju tradicionalne latinske mise “tridentskom misom“. To je pogrešan naziv utoliko što su Misal svetog Pija V. (1570.) reformirali Klement VIII. (1604.), Urban VIII. (1634.), Lav XIII. (1884.), Benedikt XV. (1920.), a nedavno je to učinio i sv. Ivan XXIII (1962.). Stoga tradicionalnu latinsku misu možemo nazvati misom slavljenom prema misalu sv. Ivana XXIII.
U svojoj procjeni dopuštenja Benedikta XVI. za šire slavlje Misala sv. Ivana XXIII. kao „izvanrednog oblika” rimskog obreda i Misala sv. Pavla VI. i Misala sv. Ivana Pavla kao “redovnog oblika” rimskog obreda, fra Weinandy i drugi liturgičari izražavaju ovu zabrinutost: „Ponovnim uspostavljanjem izvanrednog oblika rimskog obreda, Benedikt je nesvjesno upotrijebio hermeneutiku diskontinuiteta, kao da revidirani obred nije u kontinuitetu sa starim“. Benediktov Motu proprijo Summorum Pontificum i popratno pismo upućeno biskupima, Con Grande Fiducia, artikuliraju motiv “liturgijskog pomirenja“ s namjerom očuvanja jedinstva između dvaju oblika jednog rimskog obreda. Drugim riječima, njegov je cilj uvijek bio očuvanje hermeneutike reforme u kontinuitetu.
Mons. Klaus Gamber je eminentnog njemački teolog Manfreda Haukea nazvao „ocem novog liturgijskog pokreta“. Mons. Gamber zagovarao je dopuštanje istodobnog postojanja dvaju najnovijih rimskih misala:
„Tradicionalni rimski obred prema Misalu sv. Ivana XXIII. i novi obred prema Misal sv. Pavla VI. trebaju biti prihvaćeni kao legitimni oblici bogoslužja. Dva obreda trebaju postojati kao neovisni obredi i moraju biti odvojeni i jedinstveni na takav način da tradicionalni rimski obred i tradicionalno korišteni Missale Romanum, zajedno sa svim drugim liturgijskim tekstovima, budu ponovno uspostavljeni ili odobreni za korištenje u obliku u kojem su postojali prije Koncila“.
Nije teško vidjeti kako je mons. Gamber utjecao na Motu proprij Summorum Pontificum Benedikta XVI. Ključna razlika između njih dvoje je u tome što Benedikt ostaje pri stajalištu da postoji jedan obred koji se slavi u dvije različite forme.
Fra Weinandy i drugi liturgičari doveli su u pitanje obrazloženje i mudrost Benediktova Summorum Pontficum jer, po njihovom mišljenju: „Benediktovo prilagođavanje tridentske liturgije, iako je pastoralno motivirano, potkopava temeljno načelo liturgijske obnove, za vjernike koji sada prisustvuju toj liturgiji imaju malo mogućnosti za aktivno sudjelovanje“.
U svjetlu naše gornje rasprave o autentičnom značenju “aktivnog sudjelovanja“, rekao bih da on nije učinio tako nešto. Jedan od ključnih elemenata potrebnih za promicanje aktivnog sudjelovanja je razlog šutnje u liturgiji, koje često nema nigdje u provedbi reformirane liturgije.
Jedan od plodova “međusobnog obogaćivanja“ postojanja dviju formi rimskog obreda je to što može pomoći vjernicima da shvate pravu narav “aktivnog sudjelovanja“ kako ga zamišlja liturgijski pokret. Benedikt pokušava unijeti jasnoću u aktivno sudjelovanje koje je unutarnje i izvanjsko unutar svete liturgije. Nadalje, pokušao je obnoviti shvaćanje da se štovanje i sudjelovanje protežu izvan liturgijskog slavlja u misiji ljubavi prema bližnjemu.
Benedikt XVI. je dao prednost daru liturgijskog pluralizma jer to može ojačati jedinstvo ako se dobro promiče i ako se pruži odgovarajuća pastoralna skrb i pratnja. Pohađam župu u predgrađu koja se sastoji od raznih nacionalnosti kao što su Nigerijci, Latinoamerikanci, Filipinci, Vijetnamci i Englezi. Jedna od glavnih nedjeljnih misa bila je misa slavljena prema Misalu sv. Ivana XXIII., a na ovoj je misi redovito sudjelovalo nekoliko stotina vjernika. Osim toga, imali ste vjernike koji bi nekad išli na tradicionalnu misu, a nekad na sv. misu koja se slavila prema Misalu sv. Pavla VI./Ivana Pavla II.
Nikada nisam naišao na neprijateljstvo prema Drugom vatikanskom saboru ili “novoj“ misi. Susreo sam i nastavljam susresti pojedince i obitelji u svojoj župi koji jednostavno žude za liturgijom s poštovanjem. Također sam redovito sudjelovao u misama koje su se slavile prema liturgiji Osobnog ordinarijata za bivše anglikance. Imao sam veliku sreću sudjelovati u različitim liturgijama istočnih Crkava (bizantskoj, rusinskoj, siro-malabarskoj, maronitskoj itd.). Moje sudjelovanje u liturgijskoj pluralnosti naučilo me da ćemo svi imati koristi od bogate liturgijske i crkvene raznolikosti.
Benedikt u svojoj pastoralnoj i liturgijskoj mudrosti nije bio naivan. Ako ništa drugo, onda sadašnja situacija potvrđuje mudrost Benedikta XVI., što je opetovano potvrdio Christopher Ruddy sljedećim riječima: „Crkva koja živi od tradicije ne može odbaciti svoju prošlost, a da se smrtno ne rani”.
Trebamo više molitve, pokore, proučavanja liturgije (formacije) i više dijaloga. Kada se bude pisala povijest ovog razdoblja, shvatit ćemo da je Joseph Ratzinger bio najstariji sin novog liturgijskog pokreta, a njegova teologija liturgije mogla bi nam ponuditi hermeneutiku koja nam je potrebna da cijenimo pravu baštinu Drugog vatikanskog sabora o svetoj liturgiji.
