Monografija don Alcuina Reida Organski razvoj liturgije predstavlja značajan doprinos ponovnom otkrivanju liturgijske tradicije koja je bila zamagljena “mutacijom” nakon zamjene ‘vjekovna liturgija’ sa liturgijom pape Pavla VI. Pažljivo čitanje ove knjige, uključujući i predgovor kardinala Josepha Ratzingera, od samog početka naglašava se važnost “organskog razvoja” svete liturgije. Iako nije bio predani tradicionalistički mislilac, Joseph Ratzinger imao je hrabrosti govoriti o razornim posljedicama zamjene liturgije koja se organski razvila pod vodstvom Duha Svetoga sa novom proizvedenom liturgijom.
Među velikim djelima pape Benedikta XVI., možda najznačajnija razmišljanja vezana uz ovu temu mogu se naći u Milestones: Memoirs 1927–1977 (Ignatius Press, 1988, str. 146–149). Ovdje se autor najprije prisjeća šok koji je doživio kad je čuo za zabranu staru liturgiju. U svom diplomatskom stilu, on iznosi ovu tvrdnju, donekle neizravno, pozivajući se na misal:
”Bio sam zaprepašten zabranom starog misala, budući da se ništa slično nije dogodilo u cijeloj povijesti liturgije”.
Ono što je ovdje bitno je kategorička priroda ove izjave: nedvosmisleno je proglašeno da se takva stvar nikada nije dogodila u cijeloj povijesti Crkve. Ova karakterizacija događaja bez presedana mora biti za nas iznimno važan trag. Trebali bismo to uzeti u obzir, pogotovo jer se čini da živimo u eri događaja bez presedana. (Koliko često u povijesti nalazimo pape koji ne samo da su promijenili crkvenu disciplinu – povezanu s razvedenim ljudima – već su čak promijenili molitvu Pater Noster?).
Sljedeći korak koji je poduzeo Ratzinger je priznavanje teške zablude počinjene protiv organskog rasta Apostolske Svete Liturgije, koja nam je prenesena u obliku poznatom kroz misal svetog Pija V. Koja je to pogreška? Stvarajući dojam da je svako doba ili koncil “izmislilo” vlastiti misal, vlastitu liturgiju. Očito je to bilo u skladu s konstruktivističko-reformističkom vizijom arhitekta velike mutacije, nadbiskupa Annibalea Bugninija:
”Dojam je bio da je to što se događa sasvim normalno. Prethodni misal je stvorio Pio V. 1570. godine u vezi s Tridentskim saborom; i tako je bilo sasvim normalno da nam, nakon četiri stotine godina i novog sabora, novi papa predstavi novi misal”.
Razotkrivajući anomalije ove duboko pogrešne perspektive, koju jasno odbacuje, Ratzinger temelji svoj argument na ideji kontinuiteta i organskog rasta:
”Ne postoji takva stvar kao što je “Misal Pija V.”, koji je stvorio sam Pio V. Postoji samo prerada koju je napravio Pio V. kao jedna faza u dugoj povijesti rasta”.
Rast kroz povijest najkarakterističniji je znak okoliša – Sveta Tradicija – u kojem se višegodišnja liturgija Crkve organski razvila. Baš kao što je kršćanin pozvan da raste iz stanja duhovnog djetinjstva, koje je dano kroz sveto krštenje, do stanja savršenog čovjeka, koje je omogućeno darovima Duha Svetoga primljenim na svetoj potvrdi, tako je i liturgija Crkve izrasla iz svog embrionalnog oblika u apostolskom dobu do svoje punine u vrijeme svetog pape Grgura Velikog. Razorne reforme tijekom pontifikata pape Pavla VI. stvorile su nezapamćen raskid u povijesti Katoličke Crkve:
”Zabrana misala koji je sada proglašen, misala koji je znao kontinuirani rast tijekom stoljeća, počevši od sakramente drevne Crkve, uvela je proboj u povijest liturgije čije posljedice mogu biti samo tragične”.
Kako je došlo do tog raskida? A što je točno uništeno? Ovdje je opis, u arhitektonskom smislu, i “mutacije” i njezinih tragičnih posljedica:
”Stara zgrada je srušena, a druga je sagrađena, kako bi bili sigurni, uglavnom koristeći materijale iz prethodne, pa čak i koristeći stare građevinske planove. Nema sumnje da je ovaj novi misal u mnogim pogledima donio sa sobom pravi napredak i obogaćivanje; ali postavljajući ga kao novu konstrukciju iznad i protiv onoga što je povijesno raslo, zabranjujući rezultate ovog povijesnog rasta, time čini liturgiju da se više ne pojavljuje kao živi razvoj, već proizvod eruditskog rada i pravne vlasti; to nam je prouzročilo ogromnu štetu. Jer tada se morao pojaviti dojam da je liturgija nešto što je “stvoreno”, ne nešto što je dano unaprijed, već nešto što leži u našoj vlastitoj moći odlučivanja. Iz toga također proizlazi da ne smijemo priznati samo učenjake i središnji autoritet kao donositelje odluka, već da se na kraju svaka “zajednica” mora pobrinuti za vlastitu liturgiju. Međutim, kada je liturgija sama po sebi stvorena, tada nam više ne može dati ono što bi trebao biti njezin pravi dar: susret s otajstvom koje nije naš vlastiti proizvod, već naše podrijetlo i izvor našeg života”.
Nakon što je dojam koji spominje Ratzinger postao dominantan, ne samo liturgijska teologija, već u sva područja – osobito moralna teologija – postala su, kako postmoderne doktrine kažu, “fluidna”. Danas se izraz “sve prolazi” austrijskog epistemologa Paula Karla Feyerabenda odnosi čak (ili osobito?) na ideje koje se šire na pojedinim papinskim “katoličkim” sveučilištima i teološkim knjigama.
Naravno, objašnjenjima kardinala Ratzingera nedostaju neki ključni elementi potrebni za potpuno razumijevanje pokušaja uklanjanja tradicionalne rimokatoličke liturgije. Na primjer, još uvijek pod utjecajem Drugog vatikanskog koncila, Ratzinger nikada ne spominje najteži aspekt koji se može otkriti na brojnim mjestima u dokumentima Koncila: ponovljena tvrdnja da je ono što je “prije” često zastarjelo (i implicitno čak i pogrešno), dok će ono što dolazi “nakon” – to jest, nakon reforme koju zahtijeva Sacrosanctum Concilium – nesumnjivo biti superiornije.
Ovakav način razmišljanja, usmjeren protiv Tradicije i njenog Duha, otkriva mentalitet koji je teško opravdati optužbama za oholost. Rezultat tog mentaliteta nedvosmisleno je opisao Joseph Ratzinger: nakon što je stara građevina uništena, izgrađena je nova od dijelova stare. Jasno je da je to bilo njegovo iskreno stajalište, a ne diplomatsko, ali pogrešno stajalište izraženo u Summorum Pontificum, koje je predstavilo dvije liturgije kao “dva izraza crkvenog lex orandi” ili “dvije uporabe jednog rimskog obreda”. Kako bi se moglo govoriti o jednakoj ljepoti i važnosti dviju zgrada kada je druga izgrađena od ruševina prve nakon što je srušena?
