U mojoj župi postoji jedna stara kapelica, u kojoj se sv. Misa služi samo jednom godišnje, kad je blagdan zaštitnika kapele. Tad je to i pripadajuća fešta za malobrojne stanovnike tog sela, iseljene mještane koji posjećuju roditeljske kuće ili ono što je ostalo od njih, ponekog vikendaša i putnika namjernika. U kapeli je ostao sačuvan originalni barokni oltar, nekoliko klupa i jedna slika koja je odoljela zubu vremena. Nekoliko dana prije okupi se ekipa koja čisti kapelicu i uređuje njezin okoliš za nadolazeće slavlje. I tako, u tijeku čišćenja i spremanja, dolazi jedan vikendaš i nosi mali sklopivi stolić.
– “A za što to nosite?”, upitam ja dobru dušu.
– “Pa da imate na čemu Misu služiti.”, mirno će već spomenuta dobra duša.
– “A, ne. Zašto bih služio Misu na tom stoliću, kad imam posvećeni oltar. Hvala, ali to što ste donesli vratite doma. Ne, bolje stavite pred kapelom i izvadite iz mog auta što sam donio za okrjepu.”, odgovorih.
– “Vi opet, dragi velečasni, uvodite nekakve novine”, reče mi dotični s dozom zabrinutosti za mene.
I tako je slavljenje sv. Mise na starom oltaru, ad orientem postalo novina u tom selu. Ono što je tradicija Crkve, odjednom je postala novina. Ionako moji župljani svako malo dožive nekakvu novinu od mene, kao na primjer kad sam uveo pliticu za pričest vjernika. Moji župljani su bili iznenađeni takvim mojim postupkom, pa se dogodila lijepa prigoda za katehezu o tome što je to posvećeni oltar, i što znači kad se Misa služi ad orientem.
Ta mi je situacija dala za misliti o temi koju sam stavio kao naslov posta. Crkva u zadnjih pedesetak godina ima veliku potrebu stalno činiti nešto novo. To “novo”, odnosi se na sve vidove života vjere: od organizacije do slavljenja sv. Mise. Kao da je “novo” postalo recept za uspješan život vjere, i najbolje rješenje za sve probleme koji nas pritišću.
Međutim, postavlja se pitanje, a što je to “novo”? Jesu li to gitare u crkvi? Ne, pa to sam vidio prije gotovo četrdeset godina u svojoj rodnoj župi, a cure koje su se tad njihale na taktove duhovne glazbe su već sad bake. Jesu li to ministrantice? I to već viđamo duže vrijeme, pa u nekim župama imamo i drugu generaciju minstrantica, jer ministranata ionako više nema.
Mnogima je novina u Crkvi njezina tradicija. Latinski jezik je toliko zaboravljen u bogoslužju, da zvuči u crkvi neobičnije od bongosa. Slavljenje ad orientem je takva novina za mnoge, da je i kardinal Sarah na općoj razini Crkve dobio jasan znak da je malo predaleko otišao u svojim razmišljanjima. Čini mi se da su se mnogi prestrašili njegovog prijedloga, jer im je previše nov. Nije li novina nošenje svećeničkog odijela u javnosti?
I kao što se nekad govorilo da se ne smije strahovati od novoga, nije li i danas vrijeme za to, da nakon toliko godina istjerivanja straha, smognemo toliko hrabrosti da se otvorimo i toj novini koja nastoji blago tradicije Crkve učiniti dijelom njezina života? Ukoliko nam treba stalna potraga za novim oblicima, nije li onda vrijeme da se kao novost uvodi ono blago Crkve koje je zaboravljeno i stavljeno u stranu, a koje ima u sebi snagu oblikovanja ozbiljne vjerničke osobnosti na putu prema svetosti?
Promišljanje jednog župnika iz sjene oraha
A kako se u ovom članku ponovno aktualizira pitanje slavljenja mise ad orientem, odnosno prema Istoku, prvo čitanje od prošle subote nam lijepo objašnjava drevne razloge ovakve prakse.
Čitanje Knjige proroka Ezekiela
Anđeo me povede k vratima što gledaju na istok. I gle! Slava Boga Izraelova dolazi od istoka; šum joj kao šum velikih voda: i zemlja se sjala od slave njegove. To viđenje koje gledah bijaše kao viđenje što ga vidjeh kad dođoh da uništim grad i kao viđenje koje vidjeh na rijeci Kebaru. Padoh ničice.
A Slava Gospodnja uđe u Dom na vrata koja gledaju na istok. Tada me duh podiže i odvede u unutrašnje predvorje. I gle: Dom bijaše pun Slave Gospodnje. I čuh glas koji mi iz Doma govori, a kraj mene netko stajaše. I reče mi:
»Sine čovječji, ovo je mjesto mojega prijestolja, ovo je mjesto stopa mojih nogu: ovdje ću, posred sinova Izraelovih, prebivati zauvijek.«
Ez 43, 1-7a
