Koliko će vremena proći prije nego što katolici s oduševljenjem prihvate nauk Koncila?
Ove godine Crkva slavi 1700. obljetnicu Nicejskog sabora. Pravoslavni patrijarh Konstantinopola pozvao je papu Franju da se pridruži ekumenskoj proslavi u svibnju, a Papa je—prije svoje nedavne bolesti—radosno prihvatio poziv. Ipak, do danas se može osjetiti utjecaj arijanske hereze; postoje teolozi na katoličkim sveučilištima koji zastupaju ideju—anatemu s Nicejskog sabora—da je Isus “promjenjiv ili podložan promjenama.”
Aha! Prevario sam vas, zar ne? Kada sam počeo s pitanjem o “Koncilu,” pretpostavili ste da govorim o Drugom vatikanskom koncilu. Već desetljećima katolici govore o Drugom vatikanskom koncilu kao o Koncilu, često implicirajući da je to jedini Koncil koji je važan. Pitam se: Hoće li, za 1700 godina, univerzalna Crkva planirati međunarodno slavlje Drugog vatikanskog koncila?
Možda hoće. Svaki ekumenski sabor važan je trenutak u životu Crkve, a Drugi vatikanski koncil nije iznimka. No, bilo ih je ukupno 21; fokusirati se isključivo na jedan znači odvojiti se od bogate povijesti katoličkog nauka.
Razmislite: Drugi vatikanski koncil ne bi mogao nositi to ime da prije njega nije bio Prvi vatikanski koncil. Štoviše, Drugi vatikanski koncil sazvan je dijelom kako bi nastavio posao koji je Prvi ostavio nedovršenim—jer je bio prekinut kada su talijanske trupe zauzele grad Rim. Prvi vatikanski koncil fokusirao se na ulogu rimskog prvosvećenika, ostavljajući otvorena pitanja o autoritetu biskupa. Drugi vatikanski koncil preuzeo je to pitanje, među ostalim, ali malo će upućenih katolika osporiti da mnoga pitanja o prirodi autoriteta dijecezanskog biskupa ostaju neriješena. Koncil (i ovdje zaista mislim na Drugi vatikanski) nije riješio sva ta pitanja.
Bitke koje unutar Crkve bjesne gotovo 60 godina, oko pravilnog tumačenja nauka Drugog vatikanskog koncila, svjedoče o neporecivoj činjenici da mnoga pitanja ostaju otvorena. Ne samo pitanja o biskupskom autoritetu i kolegijalnosti, već i pitanja o nužnosti Katoličke crkve za spasenje, razumijevanju savjesti i, iznad svega, pravilnom obliku euharistijskog slavlja. O svim tim pitanjima znatiželjni katolik lako može pronaći oštro suprotstavljena mišljenja, od kojih su neka očito u neskladu sa stvarnim pisanim izjavama Koncila, a ipak ih samouvjereno iznose ljudi koji predaju pod okriljem crkvenog autoriteta.
Kako se ti sukobi mogu riješiti? Papa Benedikt XVI., koji je sudjelovao u koncilskim raspravama, ponudio je vrlo razuman prijedlog da se svaki koncilski nauk—bilo Drugog vatikanskog ili bilo kojeg drugog koncila—treba tumačiti s “hermeneutikom kontinuiteta,” na neosporivom razumijevanju da ono što je Crkva uvijek učila ostaje ono što će Crkva uvijek učiti, jer Istina povjerena Crkvi u Isusu Kristu nije “promjenjiva niti podložna promjenama.” Ono što je papa Benedikt rekao u pismu svojoj braći biskupima, kada je objavio Summorum Pontificum, vrijedi za sva učenja Koncila, a ne samo za predloženu reformu liturgije: “Ono što su ranije generacije smatrale svetim, ostaje sveto i veliko i za nas, i ne može odjednom biti potpuno zabranjeno ili čak smatrano štetnim.”
Primijenite taj princip na učenja Koncila—bilo kojeg Koncila. Ako su učenja Niceje bila sveta i velika 325. godine, ostaju sveta i velika i danas. S druge strane, ono što je bilo ozbiljno pogrešno 325. godine, ili 1960. godine, ostaje ozbiljno pogrešno i danas. Reći da se učenja ekumenskog sabora ne mogu odbaciti ne podrazumijeva da su ta učenja savršena ili da predstavljaju cjelovitu i konačnu definiciju Crkve. Svaki Koncil ostavlja neka pitanja neodgovorenima, neke izjave nejasnima, neke točke potrebnima daljnjeg pojašnjenja. Ali ako netko tumači Drugi vatikanski koncil kao odbacivanje temeljnih načela katoličkog nauka i prakse iz predkoncilskog razdoblja (što znači iz većeg dijela povijesti Katoličke crkve), mora pogrešno tumačiti Koncil. No, opet kažem “Koncil.” Koji Koncil pogrešno tumači? Vjerojatno sve.
Moj ponizni prijedlog mnogim dobrim katolicima koji žele da Drugi vatikanski koncil bude potpuno prihvaćen—i da postoji stabilan konsenzus o tome što je taj Koncil zapravo naučavao i nastojao postići—jest da trebamo razumjeti učenja Drugog vatikanskog koncila onako kako bi ih razumjeli koncilski oci. To jest, Koncilski oci Niceje.
