Možda najveći teolog 20-og stoljeća Reginald Garrigou-Lagrange (1877.-1964.), koji je proveo 51 godinu kao profesor na Angelicumu u Rimu, upozorio je da nas kult socijalne pravde i jednakosti vodi na put apsolutnog prihvaćenja grijeha u Europi. Naglasio je da kad čovjek izgubi svoj intiman odnos sa Svetim Trojstvom, na što smo svi pozvani, onda upada u različite pokrete koji su usredotočeni samo na čovjeka i promoviraju relativizam.
Napominje da kada čovjek sve više smatra samog sebe idolom onda njegov odnos s društvom i kulturom u kojem živi, biva baziran na njegovim željama i strastima, umjesto da se skoncentrira na jedino što mu je potrebno, a to je čežnja za Bogom.
Lagrange je još tada uočio da se čovjek udaljio od Boga i da pokušava organizirati intelektualni i društveni život bez Njega. Na ovome se temelje svi problemi s kojima se društvo suočava jer živjeti bez Boga vodi u ništa, u prazninu iz koje proizlazi sva patnja pa će na kraju čovjek morati odlučiti da li je za Boga ili protiv Njega. To su ustvari bile i Isusovi riječi „Tko nije sa mnom, protiv mene je.“ Tako i mi danas, kada se suočimo sa svim problemima koje nam društvo nameće moramo birati da li jesmo katolici ili nismo. Mlakosti i kompromisi samo vode na put ka paklu. I sam Isus je govorio svojim učenicima „Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.“ Lagrange čak proročanski upozorava da kada čovjek prestane ispunjavati svoje vjerske obveze prema Bogu, po kojem je stvoren i po kojem će mu se suditi, on mora stvoriti jednu novu religiju za sebe, jer čovjek ne može živjeti bez vjere.
Tako danas, u doba diktatura relativizma, čovjek idolizira samog sebe, a vrhunac ovog suludog idolopoklonstva je simbol istospolnih brakova. Sama spolnost je dakle postala idol kojem se klanja. Sve postaje bitno u našem društvo ukoliko se ne radi ili ne spominje Boga. Tako je u školstvu pa tako je i u našim zakonima. Vidimo da problemi u društvu u kojem se nalazimo nisu neka novost, ali se bojim da relativizam vuče još gore posljedice nego i fašizam i komunizam i sve ostale diktature gdje se čovjek samo bori za prevlast. Ova današnja diktatura relativizma, koja kulminira u posebnim pravima za grješnike, čini se najgora, jer ona je oblik diktature koji smo uveli (tako ispada) sami sebi i to u demokraciji. Nijedan zakon nije, barem očigledno, uveden silom, nego demokratskim putem, pa se tako borba protiv ovakvog režima u današnje doba čini nemoguća. Zato se moramo uzdati u Božju milosti da sve stvari krenu nabolje.
Kako je danas i svetkovina Prestvetog Trojstva molimo se da se čovječanstvu vrati dostojanstvo djece Božje, ono dostojanstvo muškarca i žene, koje je bilo i ostalo u prvom Božjem naumu.
Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!« Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo. (Rim 8, 14-17)
