Moramo se sami zapitati zašto tako nerado govorimo o pobačajima koja su povezana sa stvaranjem novih cjepiva? Zašto se, u godini kada će milijuni primiti cjepiva dobivena od abortirane djece, nismo sjetili abortiranih žrtava, oplakivali ih i pozivali na etičke alternative? Ovo je trebao biti njihov trenutak. Kakvo tragično gubljenje prilike.
U njihov spomen, nudim ovdje vodič o istraženim fetalnim stanicama i njihovoj povezanosti s industrijom cjepiva.
Tijekom protekle godine, većini nas su postale poznate osnovne činjenice o cjepivima protiv COVID – a 19 i fetalnim stanicama. Dva namjerno izazvana pobačaja, prije nekoliko desetljeća, odgovorna su za stanične linije korištene za razvoj ili testiranje današnjih cjepiva protiv COVID – a 19. Ove stanične linije su „besmrtne“. Stoga neće biti potrebno „više pobačaja“. Mnoga objašnjenja požuruju da nas podsjete kako „ovo nije nova tehnologija”.
Osnovna formula osmišljena da umiri našu savjest je da su se dva namjerno izazvana pobačaja dogodila prije nekoliko desetljeća. Besmrtne stanične linije. Nema više pobačaja. I, konačno, nije riječ o novoj tehnologiji, čemu onda bijes? Da bismo razumjeli stvarnu cijenu naših cjepiva protiv COVID – a 19, moramo objasniti proces dio po dio.
„Samo dva pobačaja”. Istina je da su se za sva danas dostupna cjepiva protiv COVID – a 19 koristile stanične linije dobivene iz dva pobačaja. Stanične linije, za razliku od primarnih staničnih stanica, mogu se uzgajati i dalje umnožavati na neodređeno vrijeme. Stanica HEK 293, korištena u razvoju cjepiva Pfizera, Moderne i AstraZenece, izvedena je iz bubrega pobačene djevojčice u trećem mjesecu trudnoće iz Nizozemske 1972. godine. Stanica PER.C6, korištena u razvoju cjepiva Johnson and Johnson, izvedena je iz mrežnice djeteta pobačenog u osamnaestom tjednu trudnoći 1985. godine.
Ipak, reći da su današnja cjepiva protiv COVID – a 19 proizašla iz samo dva pobačaja značilo bi veliko pojednostavljenje. Ovi pobačaji nisu bili izolirani događaji. Istina je da farmaceutska industrija, a posebno industrija cjepiva, ima koristi od pobačaja od 30-ih. Davno prije pravne legalizacije pobačaja, zakoni o eugenici nalagali su sterilizaciju žena za koje se smatralo da nisu prikladne za reprodukciju. Pobačaji su se često radili u tandemu sa sterilizacijama. Bez kršenja zakona, ustanove kao što je njujorška bolnica Bellevue za „psihički bolesne žene“ davale su pobačene bebe istraživačima cjepiva protiv dječje paralize. Medicinska literatura to ne krije kao tajnu.
Stvaranje uspješne ljudske fetalne stanične linije nije progresivna znanost, jer može zahtijevati puno (desetke) pobačaja. U kasnim 60 – ima, znanstvenici Leonard Hayflick i Stanley Plotkin dokumentirali su trideset dva pobačaja u pokušaju stvaranja uspješne stanične linije WI-38 korištene za cjepivo protiv rubeole. Značajno je da je Plotkin isto tako dokumentirao dvadeset sedam pobačaja u svome nastojanju da izolira virus rubeole. Dobiveni soj virusa nazvan je „RA 27/3” uz objašnjenje da je to „rubella abortus, dvadeset sedmi fetus, ekstrakt trećeg tkiva”. Ti su životi bili jeftini; još četrdeset beba je zatim secirano kako bi se dobili daljnji uzorci virusa. Tako je u istraživanju i proizvodnji cjepiva protiv rubeole evidentirano najmanje korištenje devedeset i devet pobačenih beba.
Slično, možemo pretpostaviti da su dvije pobačene bebe koja su dala život za HEK 293 i PER.C6 bile samo one „uspješne”. Oni predstavljaju dugogodišnje, beskrupulozno oslanjanje industrije cjepiva na industriju pobačaja.
„Dobrovoljni pobačaji“. Podsjećaju nas da su dotični pobačaji bili dobrovoljni, suptilno pozivajući na altruizam. Argument zagovornika pobačaja počiva na činjenici, da iako ne možemo poništiti tragičnu odluku o pobačaju djeteta, na sreću možemo dopustiti da iz tragedije proizađe nešto dobro.
Opet, dio ove izjave je istinit, ali stvarnost je puno kompleksnija. U svijetu istraživanja fetalnog tkiva, istraživači i zagovornici pobačaja rade zajedno kako bi dobili održivu staničnu liniju. Prema bivšoj istraživačici cjepiva Pameli Acker (koja je ujedno i biologinja), proces „mora biti izveden na metodičan način kako bi se dobila vrsta tkiva – živo tkivo – koja će biti adekvatno za ovakvu vrstu istraživanja”. Spontani pobačaji nisu dobar izvor fetalnih staničnih linija jer beba često umire u neodređeno vrijeme prije poroda.
Da budemo jasni; kada se stanično tkivo uzima za transplantaciju ili eksperimentiranje, ne može se reći da su to različiti procesi. Pobačaj se mora organizirati na način da željeni organi budu netaknuti. Beba je, po svoj prilici, rođena živa i – jezivim riječima koje se iznova viđaju u znanstvenoj literaturi na tu temu – „odmah secirana“.
„Prije desetljeća“. Implicitni zaključak je bio „da mi to više ne radimo“. Često ponavljana fraza naglašava udaljenost u smislu moralne suradnje; udaljenost od pretpostavke, koju je prošle godine izrazio jedan bioetičar, da su „ova zla prošlost”.
Međutim, postoji dovoljno dokaza da barbarske prakse ostaju norma, a ne iznimka, kada je u pitanju istraživanje staničnog tkiva. To uključuje kontinuirani razvoj ljudskih fetalnih staničnih linija, unatoč uobičajenoj zabludi da su stanične linije „besmrtne“ poput izvora mladosti, negirajući potrebu za novim staničnim linijama.
Industrija pobačaja i njezini saveznici sa pouzdanjem predviđaju veću potražnju za staničnim tkivom: „Znanstvenici su uvjereni da je stanično tkivo ključno za preventivnu medicinu, nova cjepiva i identificiranje tretmana za najrazornije bolesti današnjice; istraživanja se nastavljaju, a na njegov tijek utječu globalne zdravstvene prijetnje”. Ova izjava, koja se čini proročkom u svjetlu današnje pandemije, potječe iz podneska Nacionalne federacije za pobačaj iz 2016. godine. Svaka doza cjepiva dobivenog od pobačenih beba potvrđuje ovu tvrdnju.
Nije nova tehnologija. Što je s podsjetnikom kako „ovo nije nova tehnologija”? Stanične linije postoje već dugi niz godina, koriste se za razvoj i testiranje mnogih proizvoda, kako farmaceutskih, tako i drugih. Zašto je sada to kontroverzno? Ako odbacimo cjepiva nastala eksperimentiranjem na pobačenim bebama, da li onda moramo odbaciti niz drugih farmaceutskih proizvoda? Neki ovaj argument iznose neiskreno, nabrajajući lijekove otkrivene mnogo prije nego što su se primjenjivale fetalne stanične linije. Međutim, bezbroj proizvoda ima neke veze s fetalnim staničnim linijama, posebice sveprisutna stanica HEK 293. Gotovo ih je nemoguće sve identificirati i bojkotirati.
Ipak, današnja situacija je jedinstvena. Jedna vrsta proizvoda, koja ima jasnu vezu s pobačenim bebama, se primjenjuje na cijelu populaciju. U konačnici, industrija cjepiva, kao i svaka druga, prvenstveno se svodi na zaradu. Zašto zanemarujemo ovu priliku, prema riječima Papinskog vijeća za život iz 2005. godine, da „otežamo život farmaceutskoj industriji koja djeluje beskrupulozno i neetično”?
Ipak, kada se postavilo pitanje o cjepivima protiv COVID – a 19 nastalih od pobačenih beba, kao da je došlo do kolektivnog gubitka pamćenja.
Umanjivanje brutalnih činjenica o uzimanju staničnih tkiva podržava se dehumanizacija pobačenih beba. Dolazi do toga da pobačaj definira bebu kao ne-osobu čim majka odluči ubiti svoju bebu.
Katolička crkva dospjela je na naslovnice prošle godine svojim opetovanim uvjeravanjem da se katolici mogu cijepiti cjepivima nastalim eksperimentiranjem na pobačenim bebama. Malo se pažnje pridavalo prosvjedu protiv cjepiva nastalih od pobačenih beba ili traženju etičkih alternativa – možda prešutno priznajući da riječi malo znače, dok novac govori. Sada je tema ovih cjepiva toliko napeta da se ne može ili neće spominjati niti na na nekim pro–life događajima. To daje opravdanje onima koji misle da možemo istodobno prihvatiti cjepiva nastala od pobačenih beba i protestirati protiv njihove upotrebe.
Izvor
