Želio bih još jednom istaknuti- kao građanin i svećenik-zabrinutost u vezi političkih odluka koje se donose zbog COVID-19.
Sudeći po situaciji u Europi, mislim da nam dolaze problemi. Kako su mnoga mjesta u Europi ponovno ušla u lockdown, sigurno će i u Hrvatskoj rasti pritisak da se učini isto. Posljedice za mnoge zajednice i Crkvu mogu ponovno postati ozbiljne.
Uplitanje vlade u naše živote bilo je veliko. Samo posljedice nakon prvog lockdowna bile su grozne, posebno za siromašne i male poduzetnike koji posjeduju i vode restorane, barove, kazališta, turističku industriju itd. S tim su poduzećima povezani mnogi radnici, dobavljači i prateće djelatnosti.
U lockdownu obitelji i Crkva lišeni su bogoslužja, sakramenata i slavlja koja pomažu u njihovoj izgradnji i održavanju duhovnog života, što je najvažnije za njihovu misiju. Depresija, samoubojstva, zlouporaba alkohola i droga, odgođeni medicinski i stomatološki tretmani, razvodi i usamljenost naglo su porasli u vrijeme lockdowna.
Nema sumnje, dugotrajna zatvaranja koje su naložile vlade širom svijeta imala su ozbiljne posljedice. Čini se da troškovi nadmašuju moguću korist. Unatoč zatvaranjima i ozbiljnijim nalozima o nošenju maski, slučajevi COVID-a još uvijek rastu na mnogim mjestima u svijetu.
Čini se da nasilne vlade drži sve karte. Kao građanin duboko sam zabrinut što smo svoja prava ustupili vladinim službenicima iz straha, koji daleko nadmašuje stvarnu prijetnju i što smo prihvatili obaveze koje ni ne djeluju. Ne kažem da bismo trebali odbaciti nošenje maski ili druge napore potrebne za suzbijanje COVID-a, ali došlo je vrijeme za postavljanje ozbiljnih pitanja i traženje stvarnih odgovora prije nego što vlade narede ponovno zatvaranje. Svjetska povijest pokazuje da bismo uvijek trebali biti oprezni prema nametljivoj i opresivnoj vlasti, bilo nacionalnoj bilo lokalnoj.
S obzirom na ono što znamo o ovom virusu, njegovoj relativno niskoj stopi smrtnosti i sve većoj mogućnosti liječenja, čini se daleko pametnijim učiniti ono što smo radili u prethodnim pandemijama: izolirati i zaštititi bolesne, ranjive i one za koje znamo da su zarazni. Drugi neka se vrate na posao i nastave život tamo gdje je moguće radi daljnjeg prosperiteta svih ljudi.
Što se tiče Crkve, dopustite mi jednostavni pokušaj upozorenja da ne možemo učiniti ono što smo radili u prvom lockdownu. Evo devet točaka koje treba razmotriti ako se nametnu daljnja ograničenja:
1) Ako nam opet zaprijeti lockdown, trebali bismo mu se aktivno oduprijeti, iscrpljujući svaku priliku za suprotstavljanje državnim službenicima. U konačnici, ako bude potrebno, trebamo iscrpiti svaku pravnu žalbu na najvišoj mogućoj razini.
2) Kao prvo, zamolio bih naše biskupe da od javnih dužnosnika zahtijevaju jasne dokaze da su naša crkvena okupljanja izvor širenja COVID-a. U tom bi pogledu trebali nastojati uspostaviti savez s drugim vjerskim zajednicama. Prisjetimo se da trenutno slijedimo protokole prema kojima je vlada rekla da će nam „dopustiti“ da se ponovno otvorimo ako možemo spriječiti širenje virusa unutar crkve. Udovoljili smo. Stoga treba tražiti dokaz da smo mi uzrok širenja COVID-a.
3) Ako vladini službenici ne prikažu dokaze, trebali bismo zatražiti pravna saslušanja kako bismo inzistirali da su naša okupljanja (uz pretpostavku odgovarajućih sigurnosnih protokola) ključna za našu vjersku slobodu i brigu o dušama, kojima su potrebni sakramenti, poduka i duhovno ozdravljenje. Iako su neki sudovi po svijetu reagirali negativno na argumente vjerske slobode, drugi su presudili u korist ovog osnovnog Božjeg prava.
4) Biskupi bi trebali inzistirati na tome da se ne izjednačavamo s barovima i restoranima u kojima ljudi sjede bliže jedni drugima i sudjeluju razgovorom licem u lice. Umjesto toga, u Crkvi ljudi sjede u klupama, socijalno distancirani, dok nose maske i daleko manje komuniciraju.
5) Biskupi bi trebali ustvrditi da je briga o dušama jednako (ako ne i više) bitna za ljudsku dobrobit od hrane i alkoholnih pića koja mogu dobiti u trgovinama, koje ti vladini dužnosnici nazivaju „ključnim“.
6) Ako slučajno ovi pristupi ne uspiju i budemo ponovno zakonski prisiljeni prestati s javnim liturgijama, biskupi bi trebali omogućiti svećenstvu veće prostore za dijeljenje sakramenata izvan mise. Trebalo bi omogućiti što bolji i češći pristup sakramentu ispovjedi. Praksa nekih (premda ne većine) biskupa, koji su donijeli odluku o zatvaranju crkava i zabrani podjele sakramenata pod bilo kojim okolnostima, bila je mnogim katolicima gnusna i drakonska. Ljudi trebaju Gospodina. Sakramenti su tu ključni, a biskupi bi trebali poticati svećenike da kreativno koriste svaku priliku da ih dijele unutar i unatoč zakonskih ograničenja.
7) Za kler bismo trebali ograničiti savjet o „duhovnoj pričesti“. To je dobar savjet samo za one koji se ne mogu pričestiti. Nema razloga da se ne možemo pričestiti izvan mise. Iako neki navode liturgijske norme koje povezuju svetu pričest s misom, to je samo norma i može se promijeniti iz ozbiljnog razloga kao kada je netko bolestan.
8) Čak ako novi lockdown bude zahtijevao nemogućnost velikog okupljanja vjernika nego samo određenog broja vjernika u Crkvi, moramo dopustiti svećenicima da slave misu za taj mali broj, a da se oni koji nisu bili u Crkvi, pričeste u određenom vremenskom razdoblju u nedjelju ili kroz drugi određeni dan. Misu treba služiti javno, dok se Crkva nastavlja boriti za prisustvo većeg broja vjernika u većim župama. Molim vas, biskupi, nemojte suspendirati sve javne mise, čak i ako broj bude ograničen na deset ljudi.
9) Molim vas, biskupi, borite se za nas! Sakramenti su previše važni da bi se jednostavno otkazala njihova dostupnost.
Nažalost, zbog načina na koji smo djelovali tijekom prvog lockdowna, mnogi su ljudi zaključili: „vaše je tjelesno zdravlje važnije od vašeg duhovnog zdravlja“. U međuvremenu im je bilo dopušteno da odlaze na „važnija“ mjesta poput supermarketa, prodavaonica alkoholnih pića, servisa za bicikle i slično. Također, mnogi su sudjelovali u velikim prosvjedima i drugim vrstama okupljanja.
Ljudi su dobili poruku tijekom pandemije da Crkva, sakramenti i sveta Liturgija jednostavno nisu toliko važni. Za vjernike nismo imali odgovora, te smo ih uputili ljudima u bijelim laboratorijskim ogrtačima, dok smo čekali da nam vladini službenici kažu kada, s kojim brojem, pa čak i kako možemo držati misu i dijeliti svetu pričest. Uglavnom smo se bojali poučavati o značenju patnje i smrti koje Sveto Pismo tako snažno iznosi. Zapravo, pozvati vjernike da izbjegavaju pretjerani strah.
Sad vidimo gorke plodove neuspjeha da budemo s našim ljudima, ako je potrebno i vani na ulicama. Samo se trideset posto vjernika (U SAD-u) vratilo na misu. Neki se iz zdravstvenih razloga još ne bi trebali vratiti. Sigurno je da su se mnogi od njih jednostavno izmaknuli i vjerojatno će ostati po strani ako ne uspostavimo kontakt s njima i podsjetimo ih na važnost Svete pričesti i liturgije.
Isus je rekao: „ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi“ (Iv 6,53). Isus je naša mana, koja nas vodi preko pustinje ovoga svijeta do obećane nebeske zemlje. Bez ove hrane propadamo.
Također, ispovijed bi trebala biti široko dostupna Božjem narodu. Crkve bi trebale ostati otvorene za privatne molitve i pobožnosti. Zaključana crkva je kontra-znak i prenosi poruku vjerniku: „Nismo ovdje za vas sada u ovoj krizi“.
Molim vas, dobri biskupi, čujte vapaj jednog svećenika, koji je čuo vapaje mnogih Božjih ljudi. Ako vlada bude provodila daljnji lockdown, kao što se opet događa po Europi, borite se za nas. Otiđite na sud i zatražite dokaze da su Crkve smrtonosne prijetnje. Čak ako izgubimo, učinit ćemo sve moguće da sakramenti i liturgija budu dostupni Božjem narodu. Dajte svojim svećenicima prostora da budu kreativni u skladu sa zakonom.
Msgr. Charles Pope
