Među poznatim frazama rasprave o liturgiji su one koje uključuju poslušnost Crkvi. „Crkva od nas traži…”, „moramo se pokoravati Crkvi…” i slično, koje uglavnom koriste pristaše liturgijske reforme. Nije odmah jasno što to znači. Što te osobe govore kada govore o “Crkvi“?
Kada teolozi žele razlučiti i objasniti nauk Crkve, možda mogu odabrati neki “izvanredni“ čin Učiteljstva, kao što je papina nezabludivost kada govori ex cathedra, ali vrlo često takvo nešto nije dostupno. Budući da je tako, oni se obraćaju Svetom pismu i tradiciji, jer sadrže polog vjere – u njima ćemo naći ono što Crkva naučava. Crkveni oci i naučitelji svjedoci su predaje i također ističu njezine implikacije. To je “obično” učiteljstvo Crkve i uobičajeni način na koji Crkva prenosi nauk koji joj je povjerio naš Gospodin.
Ovo je način na koji nam se, obično, Bog odlučuje objaviti; ovako obično, Duh Sveti govori Crkvi: kroz ono što je preneseno. Kada su ljudi potaknuti da promjene utvrđenu tradiciju u korist radikalno novog čitanja Svetog pisma, možda nadahnutog privatnim otkrivenjem, možemo očekivati da ćemo čuti neku herezu.
Nadam se da ovo nije kontroverzno, ali kada je riječ o liturgiji često se pojavljuju vrlo različiti stavovi. Liturgijski “progresivci“ nam govore da ih je Duh pozvao, ili poziva cijelu Crkvu, da usvoje neke liturgijske novotarije: uzmimo samo jedan primjer, a to je da sve više žena ministrira. Ovo poništava tradiciju da samo muškarci i dječaci služe/ministriraju na sv. misi koja seže u prošlost, a zapisi sežu sve do četvrtog stoljeća (vidi kanon 44 Laodicejske zbirke).
Liturgijska tradicija ovdje je impresivna, ali je zanemarena iz dva razloga. Jedan je da to nije dogmatska nego disciplinarna stvar; drugi je da nam je u određenom trenutku pravni aparat Crkve dopustio da ne slijedimo tradiciju (barem u reformiranoj verziji liturgije Zapadne Crkve).
Međutim, ova dva argumenta nisu bitna ako prihvatimo da nam Duh Sveti obično govori kroz predaju Crkve. Ako nam Duh govori o doktrini koju je Bog objavio kroz Tradiciju s velikim “T“, čini se vrlo čudnim reći da bismo trebali zanemariti liturgijsku tradiciju, koja nam govori o tome kako Bog želi da ga štujemo. Naravno, liturgija nije doktrina; ipak postoji očita paralela s Učiteljstvom. Bog je u Svetom pismu objavio kako se trebamo moliti, klanjati i bilo bi čudno da to nije nadopunjeno spisima crkvenih otaca i naučitelja o liturgiji i praksi Crkve.
Uloga liturgijskih tradicija u prenošenju Božje volje prema nama- o načinu na koji trebamo štovati Boga- podupire se idejom da liturgija ima “teološki izvor”, a također je izravno pod Učiteljstvom. Čitamo u enciklici „Mediator Dei“ Pija XII. iz 1947. godine da je razvoj liturgije tijekom stoljeća bio vođen providnošću:
„Jednako je očito nerazborita i pogrešna revnost onoga koji bi se u liturgijskim stvarima vratio na obrede i običaje iz davnine, odbacujući nove obrasce uvedene raspolaganjem božanske Providnosti kako bi se suočilo s promjenama okolnosti i situacije“.
Ovu ideju ponavlja uputa Memoriale Domini iz 1969. godine koja zabranjuje (uz neizbježne iznimke) primanje Svete pričesti na ruku. Ova su dva dokumenta branila razvoj liturgije od onih koji su htjeli koristiti ono što su smatrali starijim običajem. A kada je riječ o pitanju koje se očito dalje nije razvijalo, i gdje je praksa Crkve bila kontinuirana i nepromjenjiva od najranijih zapisa koji postoje sve do 90-ih, kada je svećenicima bilo dopušteno da ih žene poslužuju, postanu ministrantice, iz “specifičnih lokalnih razloga“ (Notitiae, br. 30 (1994.), str. 333-335), slučaj postaje utoliko ekstremniji. Bog nam sigurno govori, kroz cijelu tradiciju, da je služenje dječaka i muškaraca kod oltara nešto što On želi. Kako se ta poruka mogla ostaviti po strani?.
Jedan alternativniji pristup bio bi reći ovo. Liturgija je tvorevina Crkve, neprestano podložna promjenama zakonskih odredaba, a također je teološki izvor i prenosi nam Božju volju: što će reći, ono što nam liturgija govori nije ništa više ni manje od onoga što nam naši poglavari, oni koji imaju autoritet nad liturgijom, žele reći, a Bog govori kroz njih. (Treba napomenuti da ne govorimo nužno o papi: sve do Tridentskog sabora biskupi su, kao i redovničke zajednice, imali veliku vlast nad svojom liturgijom; istočne Crkve i danas imaju visok stupanj autonomije; i tako dalje.)
Ovo je pozitivističko shvaćanje liturgijske tradicije: liturgijska je tradicija samo ono što nam zakonodavac s odgovarajućim pravnim autoritetom kaže da jest. Međutim, jedno je prihvatiti da su razni ljudi imali ili imaju zakonsku vlast nad liturgijom; drugo je sugerirati da to predstavlja novi način tumačenja Učiteljstva. Poanta tvrdnje da liturgija ima teološki izvor, da je svjedok tradicije uz Sveto pismo i crkvene oce, jest da je ona proizvod organskog razvoja, pod božanskom providnošću, i ima u određenom smislu odobrenje stoljetne uporabe u Crkvi. Ako se pokaže da je proizvod, umjesto toga, proizvoljnih hirova određenih dužnosnika, tada postaje nemoguće održati ideju da je to teološki izvor. Ti obnašatelji dužnosti mogu imati sudsku vlast, i ako je tako, tu vlast mogu izvršavati na normalan način. Ono što je posebno važno za liturgiju je to što je ona sama drugačiji izvor, a ne samo druga verzija autoriteta biskupa i papa.
Kada govorimo o onome što nam liturgijska tradicija, kao teološki izvor, govori, onda uviđamo da reformirana liturgija iz 60-ih ima manju težinu od liturgijskih tradicija koje sežu tisućljećima unatrag, ne zato što su potonje uspostavili zakonodavci s većim autoritetom, nego zato što su bile korištene i odobrene od Crkve tijekom ovih ogromnih vremenskih razmaka. Ono što nam Crkva govori da činimo, liturgijski, nije stvar gledanja na najnovije zakone, već onoga što je Providnost utisnula u bezbrojne generacije katolika.
Crkva nam govori stvari na različite načine, a te stvari mogu čak biti u napetosti jedna s drugom. Ipak, liturgijska tradicija ima poseban autoritet da nam govori kako trebamo štovati Boga: to je, zasigurno, njezina temeljna nadležnost. Ako prihvatimo da “Crkva” ima nešto više od pukih ljudskih propisa za usmjeravanje katoličkog bogoslužja, tada moramo pogledati široku i duboku (ukorijenjenu) tradiciju: čak i ako će to (nekima) možda biti neugodno čitati.
