Godine 1950. papa Pio XII. je u svojoj enciklici Humani generis upozorio na opasnosti materijalističkog poimanja evolucije, kazavši da:
„Zbog tih razloga crkveno učiteljstvo ne brani da u skladu sa sadašnjim stanjem znanosti i teologije mjerodavni stručnjaci na oba područja istražuju i pretresaju evolucionističko učenje. Ono naime istražuje podrijetlo ljudskog tijela, te uči kako ono potječe od preegzistentne organske materije, dok nas vjera obvezuje vjerovati kako su duše izravno stvorene od Boga. No to se treba činiti tako da se razlozi dvaju mišljenja, hoće reći onoga koje se izjašnjava u prilog i onoga koje se protivi evolucionizmu, pretresaju i preispituju s nužnom ozbiljnošću, umjerenošću i taktom i samo ako su svi spremni pokoriti se sudu Crkve, kojoj je Krist povjerio „zadaću na vjerodostojan način tumačiti Sveto pismo i braniti vjerske dogme”.Ipak neki prelaze granice te slobode u raspravama, te postupaju tako kao da je već s potpunom sigurnošću dokazano samo podrijetlo ljudskog tijela iz preegzistentne organske materije, služeći se pritom do sada prikupljenim činjenicama koje na to upućuju i razmišljanjima koja se temelje na istim indicijama, i sve to kao da u izvorima božanske objave nema ničega što bi na tome području zahtijevalo veću umjerenost i oprez.“ (Humani generis, br. 36).
Papu Pija XII. najviše je zabrinulo materijalističko nijekanje duše. Naravno da se puno dokaza za evoluciju skupilo u vremenu od Darwina do pape Pija XII., a još više do današnjih dana. Procjenjuje se da je Zemlja stara oko četiri i pol milijarde godina i da je razvitak života na Zemlji bio dugotrajan i zamršen. Ali činjenica je još uvijek da se svi ovi događaji ne moraju nužno dokazati jedino Darwinovom teorijom. Nije čudno da su pape i poslije Pija XII. prihvaćali evoluciju, dok su istovremeno odbijali darvinizam. Papa Ivan Pavao II.je na predavanju članovima Papinske akademije znanosti, koje je održao 22. listopada 1996., rekao kako, zahvaljujući novim spoznajama, u teoriji evolucije možemo vidjeti više od same pretpostavke. U istom predavanju Papa je istaknuo kako u stvari postoje različite teorije o evoluciji, svaka temeljena na zasebnoj filozofiji. Očito je da je Papa odbacio Darwinovu inačicu evolucije koja potiče na zaključak da se um razvijao isključivo kao rezultat promjene tvari.
Papa Benedikt XVI.u svom nastupnom govoru 2005. godine proglasio je jasno i glasno da „nismo slučajni i besmisleni proizvod evolucije.“ Ali Benedikt ne odbacuje evoluciju u potpunosti, nego naglašava da ključno pitanje nije evolucija ili vjera, kao često možemo čuti. Benedikt dalje tvrdi:
„Trenutno vidim u Njemačkoj, ali također i u Sjedinjenim Američkim Državama, pomalo žestoke rasprave između takozvanih ,kreacionista’ i evolucionista, predstavljenih kao da su međusobno isključive alternative: oni koji vjeruju u Stvoritelja ne bi mogli prihvatiti evoluciju, a oni koji umjesto toga podržavaju evoluciju morali bi isključiti Boga. Ta je antiteza apsurdna jer, s jedne strane, postoje mnogi znanstveni dokazi u korist evolucije, čiju stvarnost možemo vidjeti i koja obogaćuje naše znanje o životu i biću kao takvom. No, s druge strane, učenje evolucije ne odgovora na sva pitanja, a posebno na veliko filozofsko pitanje: odakle sve dolazi? I kako je sve počelo te, u konačnici, dovelo do početka čovjeka?“
Iz ovoga možemo zaključiti, kao prvo, da Crkva odbacuje darvinizam, ali ne i teoriju o evoluciji; kao što smo mogli vidjeti u tekstovima samih papa. Slijepo prihvaćanje darvinizma može dovesti do bezboštva, dok potpuno nijekanje evolucije može odvesti u neki oblik fideizma, a obje alternative nisu u skladu s crkvenim učenjem. Ipak istraživanja u biologiji vezana za teoriju evolucije još traju, pa nije neobično da službena Crkva ostaje oprezna u ovoj raspravi i poziva na strpljenje prije donošenja bilo kakve osude. Međutim, važno je da Crkva ozbiljno preuzima ulogu zaštitnika znanosti od loše filozofije s jedne strane, dok joj otvoreno dopušta punu slobodu da nastavi sa svojim istraživačkim radom.
