Često smo isticali na ovoj stranici procvat vjere u Africi te pozitivan utjecaj koji su njihovi biskupi imali na Sinodi o obitelji.
S druge strane svjedoci smo mlakosti vjere u mnogim europskim državama, što također pokušavamo dokumentirati.
Kako onda europski prelati gledaju na svoje kolege u Africi možda najbolje opisuje ovaj intervju kontroverznoga kardinala Godfrieda Daneelsa za Vatican Insider u kojem je uputio svoju poruku afričkim biskupima.
Savjetujući da se “svatko kloni svakog oblika trijumfalizma i zahtjeva za samodostatnost“, umirovljeni nadbiskup Mechelen-Bruxellesa rekao je:
Neki nam afrički biskupi govore: Vi ste pogani. Sve ste izbrisali. Ali ja se sjećam da je Belgija bila puna zvanja, ogromna su se sjemeništa i novicijati gradili sve do 60-ih godina. Kršćanske su obitelji činile sve što su mogle kako bi svojoj djeci dale osjećaj pripadnosti Crkvi.
No, počeli smo vidjeti kako vjera nestaje kod dječaka i djevojčica u dobi od 17 do 20 godina. To ih je ranilo i izazvalo velike patnje. Je li u redu reći da je to njihova krivnja i da roditelji nisu bili dobri kršćani? Ne, nije tako. Čin postajanja kršćaninom i ustrajanja u vjeri ostaje misterij i nije rezultat nekog obrazovnog ili sociološkog mehanizma. Čini mi se da se cijela priča o “robusnim” Crkvama koje bi trebale spasiti ostatak katoličanstva koristi za potrebe Crkvene politike. Apstraktnost joj je upadljiva.
Kardinal Danneels dodao je:
Europske su Crkve preplavile posljedice sekularizacije koja je također dovela do rastućeg individualizma. No, taj bi isti individualizam mogao prije ili poslije doći i u Afriku: taj fenomen kada ljudi razmišljaju o sebi kao o pojedincima, a ne kao o članovima grupe, zajednice ili mase. Moguće je da će se kriza koju mi imamo širiti i tamo, sa svime što to podrazumijeva. I Afrikanci bi mogli doživjeti situaciju sličnu našoj. Onda će nas možda nazvati da vide kako smo se mi suočili s tim. Kako bi dobili neke korisne savjete.
Dakle, stanje Crkve u Belgiji i drugdje nije se moglo izbjeći. Ono je prirodni fenomen pa bi se i Afrikanci trebali suočiti s činjenicom da će se kad tad vjera gubiti i kod njih. To što, recimo, u Nigeriji samo jedna bogoslovija ima više od 1200 kandidata za svećenstvo nije znak da se tamo nešto ispravno događa i da bi prosvijetljeni Europljani mogli nešto i od njih naučiti. Ne, nego bi prelati, na primjer iz Belgije, trebali krojiti sudbinu Crkve i nuditi savjet ostatku svijeta, kao što su i učinili na nedavnoj Sinodi gdje su imali tri predstavnika, a afričke biskupske konferencije samo jednog.
