Prošli tjedan otišao sam na ispovijed u svetište u blizini svog doma koje neću imenovati. Bila je to jedna od onih uznemirujućih ispovijedi u kojima svećenika pokušavate uvjeriti da je ono što ispovijedate, iako nije u kategoriji “smrtnog grijeha”, ipak grešno. Bio je pristojan, nježan i imao je dobre namjere, barem tako mislim. Ali njegova sveukupna poruka bila je potpuno terapeutska, bez ikakve naznake da uopće vjeruje u koncept grijeha (osim možda ubojstva ili nekog gnusnog zločina).
Na kraju, činilo se da je zapravo želio učiniti da se osjećam više krivim zbog dolaska na ispovijed nego zbog mojih stvarnih grijeha.
Čak i ako moje ispovjedno iskustvo nije norma, ono je na gotovo karikaturalni način prikaz cjelokupnog pristupa moralnoj teologiji “odozdo” koji tako karakterizira cjelokupni projekt sadašnjeg papinstva i određene vrste pastoralne teologije koja ima dubok utjecaj u Crkvi u ovih proteklih 60 godina. Ukratko, iako odlučno potvrđujem da papa Franjo nije heretik, također potvrđujem da je on iznio model pastoralne prakse koji je pretjerano horizontalan, psihološki i kojemu, začudo, nedostaje bilo kakva snažna orijentacija prema nadnaravnom carstvu milosti.
Drugim riječima, ovo papinstvo je nalik na moje iskustvo ispovijedi.
Subjektivno nad objektivnim
Dok je tradicija uvijek naglašavala objektivni pol kao ispravno polazište, papa Franjo i njegovi saveznici bili su skloni tretirati tu objektivnu orijentaciju kao izraz određene pastoralne bezdušnosti i krutosti kojoj se sada mora suprotstaviti reformom moralne teologije “odozdo” I bit će vođena manje teološkim “doktrinama”, a više psihološkim i sociološkim znanostima. Ove discipline, kažu oni, mogu uljepšati i produbiti naše razumijevanje subjektivnog pola i učiniti manje pastoralno rigidnim pristup stvarnim ljudskim bićima u punoj, egzistencijalnoj stvarnosti njihovih konkretnih situacija. Jednom postavljen, subjektivni pol ljudskog moralnog djelovanja trebao bi tada postati daleko odlučnija polazna točka nego ikad prije.
Obratite pozornost, na primjer, kako kardinal Fernandez u Fiducia Supplicans (FS) opravdava svoj novi razvoj pojma nesakramentalnih sakramenatala, gdje su svećenički blagoslovi za homoseksualne parove koji eto nisu blagoslovljeni kao parovi, već samo kao pojedinci koji se predstavljaju kao par, sada dopušteni.
Ovdje postoji ideja suprotstavljanja crkvenog moralnog nauka naspram konkretne pastoralne prakse, pri čemu se prvo promatra kao neka vrsta elitističkog oblika “kontrole”. Postoji stalna tendencija pretvaranja Božjih zapovijedi u puke “ideale”‘ koji se, kada se zapravo tretiraju kao zapovijedi, odbacuju kao oblik teološke “ideologije” koja je “nazadna” u svojoj orijentaciji.
Tako završava veliki preokret vrijednosti u kojemu se tradicionalno moralno učenje Crkve na kraju doživljava kao negativac kojeg treba pobijediti. I samo se ti gadni “nazadnjaci” usude suprotstaviti tom preokretu i bivaju okarakterizirani kao krezubi, klempavi, zabiti crkveni mjesečari.
Moguće je, pretpostavljam, tvrditi da ništa što je papa Franjo naučavao ne proturječi izravno ili izričito tradicionalnim aspektima moralne teologije. Međutim, ne može se poreći da je ukupni ton i etos ovog papinstva bliži tom svećeniku koji me je ispovijedao nego teološkoj misli Ivana Pavla II. i Tome Akvinskog.
