Friedrich Nietzsche govorio je o „prevrednovanju svih vrijednosti”, to jest o inverziji naših koncepata o dobru i zlu u ovome post kršćanskom razdoblju. Ono što se smatralo dobrim – poniznost, samoodricanje, poslušnost, ljubav prema siromašnima i siromaštvu, pozitivno gledanje prema budućnosti – u njegovom sustavu se smatra zlom, a ono što se smatralo zlom – nametati svoju volju dominacijom, zadovoljavati svoje požude, slamati slabe, odbacivati ideju o zagrobnom životu, živjeti za trenutak — sada bi bile vrline. Übermensch ili nadčovjek bio bi točna suprotnost kršćanskom svecu.
Kao što zločin pobačaja pokazuje, Nietzscheov stav prevladao je u sekularnom društvu Zapada. Ali nije li suptilniji oblik toga „prevrednovanja svih vrijednosti” prisutan i u kršćanstvu – uključujući i Katoličku crkvu, za koju se čini da se kroz tolika stoljeća čvrsto protivila bilo kakvom kompromisu s modernošću i njezinim ateističkim duhom? U proteklih trideset godina svoga života (odnosno godina u kojima sam stvarno bio svjestan da sam rimokatolik i pokušavao živjeti život u skladu sa svojom vjerom), sve više primjećujem trend koji svakako zaslužuje da se zove nietzscheanski.
Ako, na primjer, netko prigovori da je određena ideja ili praksa „protestantska”, vjerojatno će prigovor biti odbačen kao „protu ekumenski”. Na taj je način nejasan ekumenizam istisnuo nekoliko vjerskih dogmi kao mjerilo kršćanina. „Ne vjerujem u dogmu, ja vjerujem u ljubav”, kako je časna sestra (koja je bila u civilnoj odjeći) jednom rekla jednom svećeniku turističkom vodiču.
Ako netko prigovori da je liturgijska praksa ili stav u suprotnosti s učenjem Tridentskog sabora ili bilo kojom drugom odlukom, vjerojatno će biti označen kao pojedinac koji je „zapeo u prošlosti” ili „nije u skladu s Koncilom” – što naravno znači da se u ime Drugog vatikanskog koncila svi raniji koncili mogu zanemariti ili negirati. Novi oblik koncilijarizma istisnuo je poslušnost pokladu vjere u njezinoj cjelovitosti i crkvenu tradiciju u primljenom bogatstvu. „Tako je bilo prije Drugog vatikanskog koncila“, tako je jedna starija redovnica napadala jednog svećenika kada god bi iznio nauk Crkve.
U nedavnom članku prigovorio sam modernoj lektorskoj praksi kao protestantskoj i pelagijanskoj. Reakcija današnjih progresivaca (odnosno mainstream Crkve) nedvojbeno bi bila: „Pa što? Prijatelji smo s protestantima i ne marimo za opskurne drevne hereze u ovim prosvijetljenim vremenima. Važno je samo aktivno sudjelovanje”. Jednom loše shvaćenom frazom pet, pa čak deset ili petnaest stoljeća katoličanstva može se uništiti. Nevjerojatno je da čak i klerici koji spominju pojam pelagijanizam ne mogu vidjeti njegove najdinamičnije simbole i jačanja praksi.
Naš Gospodin učio nas je da su razvod i brak s drugom osobom činjenje preljuba, što je smrtni grijeh; ali recite to danas i skoro ćete biti ubijeni verbalnim uvredama kako ste „rigidni, osuđujući, nemilosrdni, farizej…”. Nema veze što su farizeji bili ti koji su odobravali razvod i prekršili velika pravila dok su nametali mala; nitko danas ne mari ni za povijest ni za logiku. To je isto tako bitno za „novu paradigmu”, a to je ukinuće ili zabrana povijesti i sakaćenje logike.
Takvi bi se primjeri mogli umnožiti ponavljanjem. Svi oni ukazuju na jedno; ono što je nekoć bilo pravovjerje, sada se smatra krivovjerjem, a ono što je prije bilo krivovjerje, sada se promatra kao pravovjerje. Prevrednovanje svih vrijednosti.
Nalazimo se na prekretnici u povijesti Katoličke crkve. Mogli bismo ga nazvati zenitom prema enciklici „Pascendi Dominici Gregis“ (hrv. Pasti stado Gospodnje) — trenutak kada se pokušava, u praksi, ako ne u teoriji, zamijeniti dijametralnom suprotnošću nauk sv. Pija X. Sveti Pio X. definirao je modernizam „sintezom svih hereza”. Međutim, za mnoge današnje crkvene vođe i vjernike, pravovjernost je „sinteza svih hereza“, a modernizam predstavlja katoličku vjeru. Doista, danas je postalo moderno, čak i u takozvanim konzervativnim krugovima, označiti katolike kao „fundamentaliste“ jer se drže onoga što naučava Katekizam Katoličke crkve Ivana Pavla II.
Prevrednovanje, ili ponekad samo devalvacija, svih vrijednosti može se vidjeti ako proučimo popularne teologe našeg vremena. Uistinu bizarna trinitarna teologija Hansa Ursa von Balthasara nije ni na koji način pomirljiva s crkvenom pravovjernom trojstvenom teologijom.[1] Uzimajući se u obzir još jednu Balthasarovu teološku ideju, biskup Robert Barron misli da se ozbiljno može tvrditi da svi ljudi mogu biti spašeni – nauk koji naš Gospodin u Evanđeljima, pa niti Gospa Fatimska i kršćanska tradicija kršćanstva prije Drugog vatikanskog koncila nisu naučavali. Standardna „modernistička” verzija kristologije nema mnogo sličnosti s kristologijom koju su artikulirali i branili uz tako veliku cijenu toliki oci Crkve, kao što su sv. Atanazije i sv. Ćiril Aleksandrijski. U usporedbi s naukom svetog Alfonsa ili sv. Luja Montfortskog, naša mariologija je ili nepostojeća, sentimentalna ili reducirana. Katolički socijalni nauk su preuzela socijalistička ljevica i kapitalistička desnica, svaka za svoje svrhe, dok su temeljne teme kakve nalazimo kod Lava XIII, npr. ontološki i institucionalno nužan odnos Crkve i države, zapravo nepoznati vjernicima. U isto vrijeme je naša sakramentalna i liturgijska teologija, zapravo postala teologija na popularnoj razini, to jest dogodilo se pojednostavljeno poimanje valjanosti i zakonitosti.
Kako smo došli do toga? Put za to je bio dug i vijugav te vodi barem nekoliko stoljeća unatrag, a nominalizam, voluntarizam, protestantizam, racionalizam i liberalizam igraju važne uloge na tome putu. Ali kako je ovaj nietzscheanski besmisao našao svoj dom u gotovo svakoj katoličkoj crkvi i katoličkim njedrima, prodirući u lađu, uzdižući se u svetište, brišući uspomene na naše pretke, svece i anđela?
Mislim da je odgovor jednostavan. Ovo prevrednovanje svih vrijednosti nužno slijedi iz preobrazbe svih formi.
Mislim na to kako ništa od katoličkog života nije ostalo netaknuto nakon Drugog vatikanskog koncila. Svaki dio svete mise, svaki aspekt Božanskog časoslova, svaki sakramentalni obred, svaki blagoslov, svaki komad svećeničke i liturgijske odjeće, svaka stranica kanonskog prava i Katekizma – sve je trebalo preurediti, preraditi, revidirati, obično u smjeru umanjenja i omekšavanja vjere, jer „riječ je postala blaža i nastanila se u predgrađima”. Ljepota i snaga naše tradicije u najboljem su slučaju bili prigušeni, u najgorem prešućeni. Nijedna forma nije bila sigurna, stabilna ili smatrana vrijednom očuvanja kakva je prije bila.
Otvorenu ili subliminalnu poruku nije teško shvatiti… Prema kojoj je Katolička crkva otišla sa svoga puta prije mnogo stoljeća, a sada se mora uhvatiti u koštac s modernim svijetom. Sve ostalo je dopušteno. Do koje mjere primijeniti, prema kojem idealu težiti, koji cilj postići prije nego što se promjena zaustavi – čak i to su postale neodređene, sporne, otvorene i loše napisane priče o toku svijesti (Crkve). Ništa ne smije ostati netaknuto u poniznom, zahvalnom priznanju njegove dugovječnosti i ljubavi. Završili smo gradnju na stijeni, jer je nepromjenjiva; a umjesto toga smo se preusmjerili na promjenjivi pijesak koji odgovara evoluciji, fleksibilnosti i pluralizmu modernog čovjeka.
Jednostavno nije bilo moguće da se dogodi takav ikonoklastički, vandalistički, samo sumnjajući i samokreativni proces bez dubokog dovođenja u pitanje svih katoličkih uvjerenja, svih katoličkih praksi. Navodno se reformirala crkvena liturgija; a u stvarnosti, katolički nauk se propitivao od vrha do dna. Jedna pukotina u brani je dovoljna da dovede do njezinog potpunog urušavanja.
Stoga je iz preobrazbe svih formi proizašla, kao što iscrpljenost i diktatura slijede nakon revolucije, prevrednovanje svih vrijednosti. Netko bi tome mogao pristupiti kao teoremu kod Euklida: „Pod pretpostavkom aggiornamenta (posadašnjenja), pokazuje se će pravovjerje postati sinteza svih hereza”. I tako se dogodilo kako se moglo i predvidjeti. Što se sada može i dokazati.
To je širi kontekst koji objašnjava i, zapravo, potiče nepromišljanje događaje kojima svjedočimo pod pontifikatom ovoga pape, kao što su reforma franjevaca i franjevki od Bezgrešne, ukidanje trapističkog samostana Mariawald, pritisci za ukidanje kleričkog celibata, nastojanje da se dopusti ređenje ženama, gorka mržnja prema Motu propriju Summorum Pontificum i svakoj tradicionalnoj liturgijskoj praksi (npr. prema ad orientem slavlje) koja se ponovno ukorijenilo u Crkvi, te nasljedovanje neispravnosti koje je zadobilo prihvaćanje u Crkvi i tako dalje.
Sve dolazi na svoje mjesto u trenutku kada se vidi da novi gospodari svemira drže do onoga što je upravo suprotno od onoga do čega držimo mi vjernici. Vjerujemo u ono što su katolici oduvijek vjerovali; želimo živjeti i moliti se kao što su katolici uvijek činili[2]; i šokirani smo što smo bili predmet sprdnje, neprijateljstva i progona. Ali ne trebamo biti šokirani. Živimo po staroj paradigmi, u kojoj je modernizam bio sinteza svih hereza. Naši neprijatelji slijede novu paradigmu – onu paradigmu koja zapravo uvodi sustavne novine ili novosti. Što je nešto novije, to je bolje, autentičnije, stvarnije, u sve naprednijem procesu ljudskog sazrijevanja. Za njih, takozvana „pravovjerna vjera“ koju brane sveci i crkveni naučitelji poput sv. Augustina, sv. Ivana Damaščanskog, sv. Tome Akvinskog, sv. Roberta Bellarmina, sv. Pija X., nije više apsolutno „relevantna“ za modernog čovjeka; za njih je to relikt mrtve prošlosti, prepreka progresu koju Duh noviteta želi podariti [3].
Mediji će možda prestati kanonizirati slavnije članove svoje kuće – Ockhama, Descartesa, Luthera, Hegela ili Nietzschea – ali će dati sve od sebe da kanoniziraju manje poznate ličnosti kao što su Giovanni Battista Montini, Annibale Bugnini i Teilhard de Chardin. Trebamo se duhovno pripremiti da izdržimo ovo razdoblje svetogrđa, bogohuljenja i otpadništva o kojemu katolici nisu ni sanjali u najgorim razdobljima poganskih progona ili unutarnjih raskola.
Možemo se tješiti sigurnošću, baš onako kako nas je Ivan Pavao II. podsjetio u svojoj posljednjoj knjizi „Memorija i identitet“, da Gospodin uvijek postavlja granicu zlu, kao što je učinio s nacionalsocijalizmom i sovjetskim komunizmom. Neće iskušati nijednog čovjeka više od onoga što može podnijeti. I, koliko god ta pomisao bila otrežnjujuća, isto tako možemo izvući neku utjehu iz sigurnosti da Naš Gospodin postavlja granicu zlu koje svako od nas mora podnijeti, postavljajući granicu našim životima. Za vjernog učenika koji se drži Krista i Njegovog Evanđelja, smrt prihvaćena u samo napuštenosti je, osim što je prokletstvo pada, blagoslov koji nas oslobađa od svijeta koji nije i nikada nije trebao biti naš trajni dom (usp. Heb 13, 14). Ova neizbježna činjenica nije poziv na kvijetizam – moramo raditi i raditi ćemo – već poziv da sačuvamo svoj duševni mir usred ovozemaljskih iskušenja, kojih nikada neće nedostajati i koji su namijenjeni da nas odvuku, malo po malo, iz naših vezanosti, dok se pripremamo za vječnu svadbenu gozbu sa Jaganjcem Božjim.
U međuvremenu, tijekom našeg hodočašća u ovome životu, naša je dužnost boriti se kako bi zadržali pravu vjeru i oduprijeli se svakom deformitetu, dok nastojimo prenijeti ono što smo primili i nastojati ustoličiti Krista kao Kralja naših srca, domova, župa, zemalja i svega stvorenoga.
[1] P. Bertrand de Margerie, D. I., objavio je kratku, ali oštru bilješku „O Balthasarovoj trinitarnoj teologiji” u časopisu „The Thomist“, br. 64 (2000. godine), str. 127 – 30, u kojoj citira različite heretičke tekstove iz Balthasarovog djela i komentira: „Ovdje imamo paradoks prema kojem su neki moderni autori, očito zabrinuti za duhovnost, nesvjesno upali u pretjerano materijalističku koncepciju božanskog Bića… Svojevrsni ljudski psihologizam riskira odvesti čitatelje švicarskog teologa u smjeru triteizma… S obzirom na snažne afirmacije jedinstva između Oca i Sina u evanđeljima koje je ponovilo nekoliko ekumenskih koncila naglašavajući njihovu konsubstancijalnost, ne možemo prihvatiti dijalektički, nejasan i, iznad svega, opasan Baltazarov jezik, za koji se čini da afirmira i negira u isto vrijeme.
[2] Omiljena teza progresivaca je da se „liturgija s vremenom razvijala, pa se ne može reći da su katolici ‘uvijek’ štovali Boga na ovaj ili onaj način”. Ali to je površan odgovor. Dublja istina je da su katolici oduvijek štovali Boga u skladu s liturgijom koju su primili, a svaki razvoj dogodio se unutar ove temeljne pretpostavke o kontinuitetu obreda, liturgijskog pjevanja i tekstova. Nauk Koncila iz 60 – ih odbacio je ovu pretpostavku mijenjajući gotovo svaki aspekt liturgije, dodajući i brišući nasljeđe zbog vlastitih teorija. Stoga ono što su oni proizveli nije i nikada ne može biti izraz katoličke tradicije; te će uvijek ostati strano tijelo.
[3] U skladu s tim darwinovsko – hegelovskim evolucionizmom smatramo da su današnji „konzervativci“ spremni prihvatiti stav da sve što sadašnji vladajući papa kaže automatski nadmašuje sve što su njegovi prethodnici rekli o istoj temi. U stvarnosti, papin nauk ima autoritet upravo utoliko što sadrži i potvrđuje učenje njegovih prethodnika, na način da proširuje nauk u skladu s onim što je već naučavano. Štoviše, elementarna pravila crkvenog nauka govore nam da učenje dano s većom razinom autoriteta, bez obzira na to koliko desetljeća ili stoljeća bilo staro, ima veću težinu od nekakvog nauka danog s nižom razinom autoriteta. Razina ovlasti mjeri se vrstom dokumenta u kojem je, odnosno prilikom u kojoj je dokument izdan, upotrijebljena verbalna formula i druga vrsta sličnih znakova.
Dr. Peter Kwasniewski
