Dok je intelektualna elita zapadnog svijeta početkom 20. stoljeća, slavila Čovjeka iz Piltdowna koji je trebao dokazati teoriju evolucije (što se pokazalo kao ne baš dobro smišljena prijevara), a stvarni cilj je bio „dokazati“ svoju superiornost nad ostatkom čovječanstva, vođe jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve ostali su nepokolebljivi pred poplavom propagande koja je dolazila od masovnih medija u zapadnom svijetu.
Mogli bismo dobro razmisliti o odgovoru sv. pape Pija X. na vijest o čovjeku iz Piltdowna, ako je do njega stigla – što vjerojatno i jest – dok je bio u Rimu 1912. godine. Budući da je on pod obvezu stavio poučavanje rimskog katekizma kao standard za poučavanje vjere, nema sumnje da je odbacio lažnu tvrdnju da se Darwinova teorija „dokazala istinitom“ – ne zato što je detaljno ispitao tu tvrdnju, već zato što je iz Božanske objave znao da su prva ljudska bića stvorena nadnaravno, spojem tijela i duše, kako je papa Lav XIII., njegov prethodnik, tako lijepo izložio u svojoj enciklici Arcanum Divinae, gdje govori o svetoj ženidbi za jednu generaciju prije.
Zabilježeno je ono što je svima poznato, a u što nitko ne može sumnjati, da je Bog, šestog dana stvaranja, ‘načinio čovjeka od praha zemaljskog i udahnuo mu u nosnice dah života’, dao mu je suputnicu, koju je čudesno stvorio od Adamova rebra kada je ovaj bio u tvrdom snu.
Za sv. papu Pija X. i papu Lava XIII. – kao i za sve njihove prethodnike do Petra, kao i za sve crkvene oce i naučitelje – pitanje podrijetla čovjeka nije bila prikladna tema za prirodne znanosti, već za povijest teologije. Dakle, nikakvi forenzički dokazi, koliko god to izgledalo impresivno nekome tko radi u uniformiranim prirodnim znanostima, nisu mogle natjerati papu da posumnja u istinitost čovjekovog nadnaravnog podrijetla kroz posebno stvaranje. Ipak, za intelektualnu elitu s početka dvadesetog stoljeća – onu koja je već kontrolirala sekularna sveučilišta i postupno preuzela kontrolu nad katoličkim sveučilištima i sjemeništima – preispitivanje čovjeka iz Piltdowna i drugih fosilnih dokaza o ljudskoj evoluciji definitivno je spadalo u „teoriju zavjere“. Zato je već 1922. godine Američko udruženje za napredak znanosti donijelo rezoluciju da su „dokazi u korist evolucije čovjeka dovoljni da uvjere svakog znanstvenika na svijetu“. Naravno da je tvrdnja bila lažna, jer je postojalo po cijelom svijetu hrabrih prirodoslovnih znanstvenika velikog značaja koji se nisu bojali reći da evolucija nije dala dovoljno dokaza – poput dobitnika Nobelove nagrade za kemiju Sir Ernsta Chaina koji je hrabro tvrdio da je „evolucija teorija bez dokaza i protiv činjenica”. No kako se povećavao pritisak znanstvene zajednice da znanstvenici moraju ispovijedati vjeru u evolucijski mit o podrijetlu čovjeka, sve je manje znanstvenika imalo hrabrosti otvoreno se oduprijeti evolucionističkoj propagandi.
Kao glavni zemaljski čuvar nadnaravne vjere jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, sveti papa Pio X. shvatio je da evolucionizam napada same temelje kršćanske religije. Papa je 1907. godine u svojoj najvažnijoj enciklici Pascendi Dominici Gregis upozorio da je Crkva sada suočena s najgorom herezom s kojom se ikada suočila – modernizmom – i da je „evolucija“, prema njegovim riječima, „glavna doktrina modernista“. U svojoj proročkoj enciklici Papa je upozorio da će, ako modernisti preuzmu kontrolu nad crkvenim institucijama, uništiti sve, jer će inzistirati na tome da je potrebno ažurirati svetu liturgiju, kanonsko pravo, pa čak i crkvene nauke kako bi se prilagodili novoj evoluciji do koje je čovječanstvo došlo u dvadesetom stoljeću.
Ovaj sveti Papa koji je zadržao vjeru u svetost povijesti nastanka čovjeka je bio solidaran sa svim nastradalim narodima čovječanstva – od žrtava armenskog genocida do žrtava afričke trgovine robljem. Tako je dao primjer jedinog istinskog lijeka protiv rasizma – čvrstu vjeru u posebno stvaranje čovjeka i univerzalno bratstvo svih ljudskih bića kao djece Božje, na naravnoj razini od prvih roditelja Adama i Eve i na nadnaravnoj razini uključivanjem u otajstveno Kristovo tijelo po sakramentu svetog krštenja. I dok je intelektualna elita nekoć kršćanskog svijeta napustila svoju tradicionalnu vjeru u posebnost stvaranja Adama i Eve i univerzalno bratstvo čovječanstva u korist modernizma utemeljenog na evoluciji, među svjetskim vođama Kristov vikar (namjesnik) na zemlji stajao je potpuno sam protiv uzastopnih grozota koje su počinili samo identificirani „podobniji“ članovi čovječanstva protiv „manje sposobnih“.
