Tko je kriv što smo se učinili liturgijskim “stručnjacima“; ne možemo li jednostavno usvojiti „skriveni vjerski život“ i prestati biti liturgijski “kazališni kritičari“? Možemo li se samo nasmiješiti, složiti i zaboraviti sve te stvari? Nažalost, takav pristup nije ništa održiviji nego reći čovjeku koji se izgubio na cesti da je najbolje da ne obraća pozornost na to kamo ide ili na oznake na putu…
Liturgija je javni izraz štovanja Boga, to je oblik bogoslužja Katoličke Crkve. Da bi naša liturgija bila autentična, mora biti primljena kao dar, što znači da u velikoj mjeri naša liturgija treba biti jednako autentična, donekle refleksivna pa čak i ‘bez promišljanja’ – ne u smislu da ne angažiramo svoj intelekt, nego u smislu da je ono što radimo toliko autentično da ne moramo obraćati pozornost na pojedinosti. Kada se vozimo na posao istom rutom kojom smo se vozili deset godina, ne trebamo obraćati pozornost na to kamo idemo, na koje skretanje trebamo paziti i ne promatramo krajolik, jer sve znamo intuitivno i možemo osloboditi svoj um od pojedinosti naše rute da razmislimo o drugim stvarima. Ali ako smo iznenada prisiljeni krenuti novom rutom ili se voziti negdje gdje prije nismo bili, odjednom moramo postati vrlo pažljivi na detalje koji inače ne bi zaokupili našu pozornost. Ako nam nije jasno kamo idemo, ti detalji mogu postati vrlo važni. Nažalost, oni također znače da ne možemo osloboditi svoj um onoliko koliko bismo željeli jer moramo ostati usredotočeni na to kamo idemo. Moramo postati stručnjaci za novu rutu dok je ne svladamo.
Primjenjujući to na liturgiju, njemački pisac Martin Mosebach (Krivovjerje bezobličja: rimska liturgija i njezin neprijatelj) smatra da liturgijske reforme, budući da su bile neautentične, prisiljavaju one s obje strane rasprave da se zadube u liturgijska pitanja i postanu “stručnjaci“ za liturgijska pitanja, čime se smanjuju subjektivni elementi misterija u liturgiji i svetosti koji je liturgija prije posjedovala. Mosebach objašnjava:
„Možda je najveći duhovni nedostatak koju je počinila reforma mise pape Pavla VI. (i razvojni proces koji ju je nadmašio) ovo: sada smo obavezni pozitivno govoriti o liturgiji. Čak i oni koji žele čuvati liturgiju ili moliti u duhu liturgije, pa čak i oni koji podnose velike žrtve da joj ostanu vjerni – svi su izgubili nešto neprocjenjivo, naime nevinost kojom se to prihvaća kao nešto bogomdano, nešto što se svodi na dar ljudima s neba. Svi mi koji smo branitelji velike i svete liturgije, klasične rimske liturgije, svi smo postali – bilo u malom ili velikom smislu – liturgijski stručnjaci. Da bi se suprotstavili argumentima reforme, koja je bila podstavljena tehničkim, arheološkim i povijesnim znanjima, morali smo se zadubiti u pitanja bogoslužja i liturgije – nešto što je posve strano religioznom čovjeku (tj. čovjeku kome je religija toliko autentična da je spontana i refleksna)“.
Dopustili smo da nas reforme navedu na neku vrstu skolastičkog i pravnog načina razmatranja liturgije. Što je apsolutno neophodno za pravu liturgiju? Kada su hirovi slavljenika podnošljivi, a kada postaju neprihvatljivi? Navikli smo prihvaćati liturgiju na temelju minimalnih zahtjeva, a kriteriji trebaju biti maksimalni. I konačno, počeli smo ocjenjivati liturgiju – što je monstruozan čin! Sjedimo u klupama i pitamo se je li to bila sveta misa ili nije? Idem u crkvu susresti Boga i dođemo sudjelovati kao kazališni kritičari. I ako s vremena na vrijeme imamo privilegiju prisustvovati na svetoj misi koja nam omogućuje da nakratko zaboravimo ogromnu povijesnu i vjersku katastrofu koja je duboko narušila most između čovjeka i Boga, ne možemo zaboraviti sve napore koje je trebalo učiniti da se ova misa može održati, koliko je žrtava omogućilo ovu svetu žrtvu, da (između ostalog) možemo moliti za biskupa koji ne želi naše molitve i koji bi radije da se njegovo ime ne spominje u kanonu sv. mise.
Što smo izgubili? Mogućnost vođenja skrivenog vjerskog života, dane koji su započinjali tihom misom u skromnoj crkvici u susjedstvu; život u kojem desetljećima učimo, diskretno vođeni od svećenika, razmišljanje o Kristovoj žrtvi; svetu misu u kojoj razmišljamo o vlastitim grijesima i milostima koje su nam darovane – i ništa drugo; rijetko je to više moguće za katolika svjesnog liturgijske tradicije, nakon što je neupitni status liturgije uništen”.
Reforme 60-ih dovele su nas do toga da smo izgubili svoju liturgijsku nevinost, izgubili sposobnost da jednostavno primimo svoju liturgijsku baštinu bez razmišljanja o njoj. Dio toga je ogromna raznolikost opcija dopuštenih u Novus Ordo i mnogi načini obavljanja stvari koje vjernici toleriraju. Jesu li bubnjevi dopušteni na misi? Može li mi se zabraniti da se pričestim klečeći? Kada bismo trebali kleknuti? Koju će opciju euharistijske molitve svećenik koristiti ovog tjedna? Velika varijabilnost i neizvjesnost znači da svi moramo postati stručnjaci za rješavanje ovih pitanja. Drugim riječima, činjenica da Crkva ne zna kamo ide znači da svi moramo puno više paziti na orijentire na putu kako bismo se mogli orijentirati. U vrlo stvarnom i tragičnom smislu, činjenica da svoju tradiciju moramo održavati na vrlo oprezan način samo po sebi je znak da smo je izgubili.
Moglo bi se odgovoriti da smo mi krivi što smo se učinili liturgijskim “stručnjacima“; ne možemo li jednostavno usvojiti „skriveni vjerski život“ o kojem govori Mosebach i prestati biti liturgijski “kazališni kritičari“? Možemo li se samo nasmiješiti, složiti i zaboraviti sve te stvari? Nažalost, takav pristup nije ništa održiviji nego reći čovjeku koji se izgubio na cesti da je najbolje da ne obraća pozornost na to kamo ide ili na oznake na putu. Kad čovjek nije siguran u put ili kad je put sporan, ne može, a da ne obrati pažnju na oznake na putu. I ovo je situacija u kojoj se nalazimo: katolici koji očajnički žele stići na mjesto na kojem Crkva po njima treba biti, ali se nalaze u vozilu koje ide nesigurnim cestama koje prije nisu bile isprobane, i ne znajući kamo idu i idu li pravim putem, hvataju se za stvari koje vide na putu i ispituju ih. Nažalost, to znači da se teže odvojiti i jednostavno prepustiti biti katolik, kako je rekao Mosebach. Odjednom smo svi ‘stručnjaci’. Izgubili smo nevinost.
