Kada se Crkva okupi u Rimu od 4.-25. listopada na Sinodi, središnja tema će biti “Obitelj”. Živimo u vremenu kada je obitelj, koja je u središtu ljudskog iskustva, postala kontroverzna tema. Ako ovo samo po sebi nije dovoljno zabrinjavajuće, na dnevnom redu su i neka strašna pitanja, kao što su davanje pričesti vjernicima koji su rastavljeni i ponovno vjenčani (bez poništenja) te stvaranje ‘udobnog ozračja’ za homoseksualce.
Istovremeno političari i svjetovni mediji, čak i neki visoko pozicionirani crkveni dužnosnici vrše pritisak na Crkvu kako bi modernizirala svoj pojam “obitelji” i seksualnosti. A to je dovelo do konfuzije i tjeskobe među vjernicima u Crkvi, kako među laicima tako i među klerom. Zahtjevi da se Crkva treba modernizirati i prilagoditi su sve glasniji. Kako bi Crkva na to trebala reagirati?
Odgovor je jednostavan – povratak na temeljne Katoličke istine, čime bi se, ako ih se Sinoda bude držala, ne samo riješili ovi tekući problemi, nego bi revitaliziralo naše moralno središte i osvježilo pamćenje na naše poslanje u preobražavanju svijeta.
Drugim riječima, primarni cilj Sinode trebao bi biti isticanje naše temeljne vjere u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji. Kada vodstvo Crkve odluta od ove temeljne istine o stvarnoj Kristovoj prisutnosti, tj. da je Bog doista prisutan u našoj sredini – tada gubi i svjetlo koje označava put kojim trebamo ići u ovome svijetu. Rezultat ovog lutanja je nekoliko generacija zbunjenih katolika koji prihvaćaju svjetska rješenja i pitaju se zašto je Crkva toliko zaostala, jer pogrešno tumače “biti tolerantan prema svima” s istinskom evangelizacijom i socijalnom pravdom.
Kako smo onda skrenuli s puta temeljne vjerske istine? U stvari, odmak od vjere u stvarnu Kristovu prisutnost raste već desetljećima. Tijekom Drugog vatikanskog sabora Pavao VI. je upozorio u enciklici Otajstvo Vjere na nastojanja nekih teologa da umanje stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji na običan “simbol” “duhovne Kristove prisutnosti” među članovima zajednica ili kongregacije (br. 10-12 i 39).
No, nakon završetka Drugog vatikanskog sabora, utjecajni teolozi, vjerujući više svojim osjetilima i udaljivši se od Svete Tradicije, ignorirali su upozorenja Pavla VI. Iskoristili su novu politiku “otvorenog prozora” i negirali su da posvećenje Euharistije uključuje fizičku promjenu kruha i vina u tijelo Isusa Krista. Za njih je to bila promjena u “značenju” kruha i vina u zajednici – a ne”materijalna” promjena u kruhu i vinu. Za njih, kruh i vino su samo “simboli” koji predstavljaju “stvarnu Kristovu prisutnost” koja postoji u glavama i srcima članova zajednice. Ovo je motiviralo liturgičare i vjeroučitelje da naglase Kristovu prisutnost u zajednici i smanje njegovu prisutnost u Hostiji tijekom posvete Euharistije, te u samom svetohraništu.
Tijekom vremena, liturgijska i sakramentalna zbunjenost se samo proširila, a ona se najviše pokazala u dramatičnoj sudbini položaja samog svetohraništa. Počevši od 1960.-ih, bezbroj crkava diljem svijeta su preselile svetohranište- koje sadrži Presveto tijelo našeg Gospodina- s odgovarajućeg mjesta na oltaru na opskurni bočni oltar ili u male sporedne prostorije. Tako je vjera u stvarnu Kristovu prisutnost izblijedjela među generacijama katolika – redovnika, vjeroučitelja, nastavnika, svećenika, obitelji i djece.
Sada, u naše vrijeme, postoji čak rašireni pokret za zabranu klečanja– službenog čina štovanja Euharistije u latinskom obredu. Ukidanje ovog dubokog, instinktivnog znaka klanjanja pred Isusom Kristom značilo bi poticati ljude da zaborave Krista!
Ali najradikalnije poniženje stvarne Kristove prisutnosti u Euharistiji se događa danas kada se sakrament pretvara u političku igru. To se čini povezivanjem političkih strujanja, kao što su pravo na pobačaj ili “alternativni” brakovi (na primjer, nevažeći brak nakon razvoda ili istospolna zajednica) s lažnim, tzv. “pravom” na primanje Krista u Euharistiji.
To je nečuveno! Ali, nemali broj sudionika na Sinodi traži baš ovo. Oni žele znati mogu li danas ljudi u tim vrlo nemoralnim situacijama primati svetu pričest.
Ali već imamo odgovor na to (i puno više) u kan. 915 Zakonika kanonskoga prava. Gdje piše “Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.” Ovo je jasna potvrda duboke svetosti Presvetog Sakramenta, i velika odgovornost Crkve da zaštiti svog Spasitelja od daljnjeg i kontinuiranog zlostavljanja.
Dakle, Crkva, čuvar najmoćnije Prisutnosti Isusa Krista kroz svu povijesti i sva vremena, uoči ove nove Sinode, nalazi se pred posebnim izazovom, a to je nova mogućnost i prilika da ponovno svima proglasi svoje učenje.
Hoće li Crkva iskoristiti svoju jedinstvenu ulogu i ukazati svijetu na Kristovu pravu prisutnost? Ima li boljeg vremena od ovoga?
Nažalost, neke crkvene vođe djeluju kao da su saveznici sekularnog svijeta. Združeni, ovi zagovornici modernizma traže da Crkva podrži duboka moralna zla koja će iskriviti sam pojam obitelji. Naime, oni traže blagoslov Crkve za “ne-brakove” i potvrdu homoseksualne slobode. Ako se Sinoda usprotivi, vjerojatno će rezultat biti prezir svijeta, pa čak i još veći pritisak da se u javnosti ograniči vjerska sloboda, možda čak i u našim školama i crkvama.
Dakle, sada je vrijeme da sveopća Crkva proglasi stvarnost Isusa Krista, koji je doista prisutan u ovom tužnom i nasilnom dvadeset i prvom stoljeću, koji nam stoji u potpunosti na raspolaganju kako bi pomogao riješiti ono što je naizgled nemoguće.
Hoće li svijet poslušati? Mnogi neće. Kada je Krist navijestio: “Ja sam kruh života“, u konačnici su ga “napustili mnogi učenici” (Ivan 6,48: 66).
No, kao što je Majka Tereza govorila: “Bog nas ne poziva da budemo uspješni, nego poslušni.” Osim toga, oni pravi će poslušati. Bog samo od nas traži da naviještamo Radosnu vijest da je On “uistinu” s nama. Ako Sinoda bude naviještala vjeru, povjerenje i pouzdanje u Isusa Krista, prisutnog u našemu svijetu, a posebno njegovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, onda će na Sinodi sve dobro završiti.
Dakle, pomolimo se i potaknimo Sinodalne oce da javno priznaju Krista kao jedini odgovor na svjetske probleme – za sve probleme koje će Sinoda imati na dnevnom redu. To će zahtijevati okretanje prema Kristu u Euharistiji. Sv. Peter Julian Eymard je jednom savršeno rekao:
“Nemojmo nikada zaboraviti da jedno doba razmjerno napreduje ili propada ovisno o svojoj odanosti prema Svetoj Euharistiji.“
