Otac Bryan Houghton u odlomku napisanom 1975. godine (uvršten je u njegove memoare koje će uskoro objaviti izdavačka kuća Angelico), savršeno ruši pomamu za sinodalnošću.
„Trenutno, možda najveća tragedija u povijesti Crkve dogodila se kada su oci Drugog vatikanskog koncila odlučili biti debatna pastoralna grupa, a ne poput koncilskih otaca na prijašnjim dogmatskim koncilima. U pitanjima dogmi posjedovali su božanski autoritet i ljudsku kompetenciju. A kao debatna grupa o pastoralu nisu imali više ovlasti i manje kompetencije od seoskog debatnog društva. Dokumenti koji su proizašli postali su spomenici „kolektivne volje“; tu su da ih pročita svatko tko se želi uspavati.
Što god netko mislio o Drugom vatikanskom koncilu, sam koncil je imao jedan neosporan rezultat: pretvorio je cijelu Crkvu, bezgrešnu Zaručnicu, Kovčeg spasenja, u golemu, raširenu masu debatnih skupina. Tu su Rimska Sinoda, nacionalne i regionalne konferencije biskupa, isto tako za svećenike, povjerenstva za ovo i ono, pastoralna vijeća, tečajevi za obnovu, studijski dani; čak i dekanatski sastanci, dani rekolekcije, duhovne vježbe, a u nekim slučajevima i sama misa pretvorena je u grupe za raspravu. Jadni laici nisu pošteđeni toga nego su uvučeni u komisije, povjerenstva i konferencije na svim razinama.
Naravno da nitko ništa ne radi, jer bi to zahtijevalo čin individualne volje, ali o svemu se raspravlja na apstraktan, neodgovoran, otvoren način. Sve se preispituje, do temelja same religije. U svijetu stvarnosti može se raspravljati o malom broju stvari, tako da smo ograničeni okolnostima, Božjom božanskom Providnošću. Nije tako u debatnim grupama, jer je u toj situaciji čovjek konačno slobodan u apstraktnom svijetu vlastitog uma, svojih vlastitih neodgovornih mišljenja. Ovdje zapravo „kolektivna volja“ kliče, raste i donosi „plod“.
Činjenica da rasprava mora biti otvorena s jedne strane, a ne ometana autoritetom s druge strane, dovodi do neobičnog fenomena. Kao rezultat toga, kolektivna volja dopušta svaku inovaciju ma koliko bila nečuvena, ali je apsolutno nesnošljiva prema svakoj tradiciji, ma koliko tradicija bila poželjna. To je zato što je tradicija najfundamentalnija forma autoriteta. Neizbježno smo svjedoci ovoga fenomena svuda oko nas u Crkvi danas, budući da se pretvorila u bezbroj skupina koje raspravljaju. To konstituira revoluciju“.
