Prve dvije sinode ovog pontifikata održane prije gotovo deset godina, postavile su predložak za sinode koje su uslijedile i sadrže neke korisne smjernice za nadolazeću Sinodu o sinodalnosti.
Izvanredna i redovna sinoda o obitelji iz 2014. i 2015. prividno su bile usmjerene na formuliranje odgovarajućih pastoralnih smjernica za obiteljske odnose, uzimajući u obzir složenost bračnog i obiteljskog života u današnjem svijetu.
Mnogi od sudionika rekli su kako su rasprave bile korisne, ali u isto vrijeme napete i kontroverzne, ali plodovi tog zajedništva bili su zatim zasjenjeni zabrinutošću i posljedicama koje su proizašle iz Papine postsinodalne apostolske pobudnice Amoris Laetitia iz 2016.
Papin dokument sadržavao je danas poznatu i dosta osporavanu fusnotu koja bi se mogla čitati kao ublažavanje crkvene pastoralne prakse u pogledu pristupa svetoj pričesti razvedenih pa civilno ponovno vjenčanih parova. Takva se promjena pojavila kao jasan cilj za mnoge od nadležnih čak i prije početka sinoda, nakon što ju je nekoliko mjeseci ranije na izvanrednom konzistoriju pokrenuo kardinal Walter Kasper s onim što je postalo poznato kao “Kasperov prijedlog”.
Ali Amoris Laetitia također je sadržavala nekoliko drugih zabrinjavajućih odlomaka za koje se činilo da su u suprotnosti s moralnim učenjem Crkve, što je navelo četiri kardinala da objave svojih pet dubia, kojima su tražili papinsko pojašnjenje na ova pitanja. Papa im nikada nije izravno odgovorio.
Sjeme ovih sporova uvelike je posijano u metodologiji sinoda. Organizatori sinode i sam papa bili su prilično otvoreni govoreći kako smatraju da je besmisleno ponavljati crkveni nauk tijekom sinoda. Ali u konačnici metodologija je otišla dalje od jednostavnog iznošenja novih stajališta suprotnih nauku Crkve i činilo se da ima unaprijed određen cilj. Promatrači su upozorili na “trojanske konje” koje su aktivisti predložili za promjenu, posebno za prihvaćanje nedopuštenih zajednica i kontracepcije, a oboje su koristili Amoris Laetitia za podupiranje suprotnih stavova o tim pitanjima.
Na prvoj obiteljskoj sinodi svjedočili smo izvješću objavljenom nakon prve polovica zasjedanje, a koje je predano medijima prije nego su ga sinodski oci uopće pročitali. Izvješće je u medijima ostavilo dojam da je nauk Crkve o nerazrješivosti braka i homoseksualnosti na preispitivanju. Potom je uslijedilo imenovanje sinodskih organizacijskih odbora s ljudima koji su imali jasnu pristranost, pa poznata “pljačka knjiga” u kojoj knjiga kardinala i eminentnih crkvenih teologa koji podupiru nauk o nerazrješivosti braka namjerno nije predana sinodskim ocima.
Ali nedvojbeno najznačajniji napor da se sinoda usmjeri u unaprijed zadanom smjeru bio je kada su tri sinodska prijedloga, uključujući jedan na tragu “Kasperovog prijedloga” i drugi o homoseksualnosti, dospjela u konačno izvješće unatoč tome što nisu uspjela dobiti potrebna dvotrećinska većina. To je značilo da su uvršteni u raspravu za Redovnu sinodu iako su prema sinodskim pravilima trebali biti odbijeni.
Svaki je incident imao učinak ili promicanja heterodoksnog programa ili aktivnog zataškavanje glasova koji podržavaju utvrđeno učenje Crkve – radikalno odstupanje od sinoda održanih pod papama svetim Ivanom Pavlom II. i Benedikt XVI., koji su potvrdili nauk Crkve tražeći načine za bolje prenošenje tog istog učenja.
Ali glavni problem s ranijim sinodama pod papa Franjom, a posebno prvom, nisu bili toliko napori usmjereni na postizanje unaprijed planiranog rezultata, koliko god nedolični bili, nego osjećaj izigranosti, naime dojam koji su Papa i voditelji sinode ostavljali — da svatko može govoriti iskreno i hrabro i da će sve strane imati pošteno saslušanje — pokazao se jednostavno netočnim.
Oni koji su se zalagali za prijedlog kardinala Kaspera i za promjenu pristupa Crkve homoseksualnosti “dobili su potporu vodstva Sinode znatno nesrazmjernu stvarnoj podršci za ta stajališta među sinodskim ocima”, dok je strana koja je bila “na meti represije bila, bizarno, ona koja je podržavala tradicionalni nauk Crkve, koji se prenosio s jedne generacije na drugu dvije tisuće godina.”
“To je dovelo do toga da sinoda postane, prema riječima jednog kardinala, ‘velika nepravda’. Načelo audiatur et altera pars (saslušati argumente obiju strana) bilo je agresivno zanemareno, unatoč činjenici da je to jedna od dvije norme prirodne pravde kako u kanonskom tako i u građanskom pravu. Odjednom, puko ponavljanje dugotrajne doktrine Crkve o ključnim pitanjima ostavilo je čovjeka izloženog maltretiranju, zastrašivanju i prijetnjama, ne toliko od strane medija koliko od strane nekih na višim crkvenim položajima, pa čak i onih koji su zaduženi za samu sinodu.”
Agresivno stavljanje po strani učiteljstva, osobito na prvoj obiteljskoj sinodi, čak je navelo papu emeritusa Benedikta XVI. da, upitan nasamo što misli o prvoj sinodi, kaže: “Halten Sie sich unbedingt an die Lehre!” (“Strogo se pridržavajte doktrine!”).
Takva marginalizacija glasova vjernika koja ustraje na pravovjerju i vječnom učenju Crkve zvuči jezivo poznato onome čemu smo već svjedočili uoči Sinode o sinodalnosti.
Hoćemo li stoga vidjeti iste prakse i pristrano usmjeravanje prema unaprijed određenom rezultatu na nadolazećem zasjedanju i završnoj sinodskoj skupštini iduće godine, te s onom vrstom poremećaja kakav je Amoris Laetitia ostavila za sobom? Neke revolucionarne novosti, fokus na određene heterodoksne teme i stroga medijska ograničenja sugeriraju da vjerojatno hoćemo.
