Za nijedan drugi ekumenski sabor u povijesti Crkve nije proglašeno da ima vlastiti „duh“. Ne postoji „duh” Niceje, niti lateranskih koncila niti Prvog vatikanskog sabora. „Duh” Drugog vatikanskog sabora izmislili su i potvrdili teolozi, liturgičari i klerici koji su vjerovali, ili barem proglasili, da je sam tekst dokumenata Drugoga vatikanskog sabora bio skok za početak ponovnog i radikalnog razumijevanja katoličke vjere i prakse koja odgovara potrebama „modernog čovjeka“.
Ikonoklazam je najbolji naziv za razdoblje koje je obilježilo desetljeće nakon Drugog vatikanskog sabora, kada je mnogo crkava bilo potpuno izmijenjeno – oltari su zamijenjeni stolovima, kipovi su bili uklonjeni ili uništeni, tabernakuli premješteni na mjesta u crkvi gdje se nisu mogli vidjeti, dogodio se izostanak gregorijanskih napjeva i polifonija i njihova zamjena sentimentalnim pjesmama koje su bile imitacije najgore popularne glazbe 70-ih, te isto tako iznenađujuće pojavljivanje oltarskih djevojaka i euharistijskih službenika – što se uopće ne spominje u Sacrosanctum Concilium, Konstituciji o liturgiji Drugog vatikanskog sabora. Činjenica je da liturgijska revolucija nakon Drugog vatikanskog sabora bila proizvod onih koji su izmislili duh kako bi nametnuli svoje shvaćanje „aggiornamenta“. Problem s aggiornamentom je što je njegova primjena uvijek prekasna. Ono što je bilo 60–ih aktualno, nije aktualno danas, pa time se i ne mogu implementirati „plodovi“ Drugog vatikanskog sabora.
Papinstvo pape Franje obilježeno je radikalnim provođenjem „duha“ Drugog vatikanskog sabora, što je sasvim drugačije od njegova dva prethodnika. Posebno je pokušao nametnuti ovaj „duh“ Crkvi u Sjedinjenim Američkim Državama. Nesklonost pape Franje Sjedinjenim Američkim Državama prilično je očita. To nesviđanje nije samo zato što on vidi Amerikance kao krajnje materijaliste i bezosjećajne u njihovom razumijevanju stvarnih obaveza prema siromašnima (što nije sasvim netočno); ali i zato što se jasno čini da Sjedinjene Američke Države nisu posve prihvatile „duh“ Drugog vatikanskog sabora. Naravno, postoje iznimke, a one su nagrađene crvenim zucchetima. No još je gore, u očima pape Franje, to što su mladi američki bogoslovi i nedavno zaređeni svećenici u većem broju tradicionalni, a neki su otišli toliko daleko pa su zavoljeli tradicionalnu latinsku misu. Za Papu je to krajnje nepoželjan razvoj, jer to nije u skladu s „duhom“ Drugog vatikanskog sabora.
Nespretni i nekoherentni Motu proprijo „Traditionis Custodes“ i nedavno apostolsko pismo „Desiderio Desideravi“, od kojih potonje pokazuje da je papa Franjo barem svjestan raširenih liturgijskih zloporaba u današnjoj Crkvi, su primjeri njegova iracionalnog neprijateljstva prema liturgijskoj tradiciji. Oba su dokumenta primjeri kako „duh“ Drugog vatikanskog sabora omogućuje da se govore stvari koje brkaju stvarnost i istinu. Jer taj „duh” uvijek ukazuje na budućnost koja je već daleka prošlost, zauvijek zaključana u 60-ima i 70-ima, zaglavljena u lakom optimizmu i pogledu na „svijet” koji je kontrast „svijetu” u Evanđelju po Ivanu.
