Opažanje koje sam nedavno pročitao – „budući da Sjedinjene Američke Države nikada nisu bile katoličke zemlje, povijesno im je nedostajalo razumijevanje o tome da katoličke nacije ujedinjuju različite rase“ – potaknulo me na razmišljanje o liturgijskim resursima za ujedinjenje koje je Crkva povijesno posjedovala te kako su njezini postkoncilski upravitelji rasipali te resurse zahvaljujući iskrivljenom pokretu modernizacije, lokalizaciji najnižega zajedničkog nazivnika i usko konstruiranoj inkulturaciji.
Stara latinska liturgija ujedinila je narode, klanove, plemena, rase. Svi su imali (manje-više) istu vrstu liturgije. Ona je bila uzvišena stila, izgovarana na jeziku koji više nije nikome pripadao; slavila se “samo tako”, na svoj jedinstven način jer je proizašla iz tolikih stoljeća i utjecaja. U jednom članku vlč. Justin Wylie piše: “Samo jezik koji nitko posebno ne posjeduje univerzalno pripada svima. Istina, latinski je našu vjeru učinio katoličkom (drugim riječima univerzalnom) u vremenu i prostoru. Babilonsko prokletstvo jezična raslojavanja otklonjeno je čudom Pedesetnice koja evangelizira sve narode na jednom jeziku, s jednakim razumijevanjem. Pogane drevne Grčke i Rima, europska barbarska plemena i različite narode Novoga svijeta evangelizira se zajedničkim jezikom latinske liturgije.
U crkvu nas mora privući nešto veće od puka zajedništva.
Povjesničar Henry Sire u svojoj knjizi “Feniks iz pepepla” (eng. Phoenix from the Ashes) govori nam o sociološkim rezultatima reforme šezdesetih godina:
“Prekinuvši život vječne tradicije Crkve, modernisti su je uronili u suvremeno društveno okruženje. To je osobito vidljivo u Njemačkoj gdje je radikalizam reformatora proizveo župnu misu smiješnoga građanskog stila. No to je i nijansa moderne liturgije u svim zapadnim zemljama. U današnjoj uobičajenoj misi smisao nije u prinošenju vječne žrtve, već u predavanju svećenika i dvije do tri žene iz reda knjižničarki, a kojima se dodjeljuje služba čitanja te neke druge crkvene dužnosti. Govorljivost i propovijedanje u liturgiji osobine su srednjega sloja i s njima se mnogi obični župljani vrlo malo povezuju. Otuđenje vjernika koji pripadaju radničkoj klasi, otuđenje koje nikada nije bilo svojstveno staroj Misi u siromašnim župama, postalo je jedinstveno obilježje liturgijske reforme.”
Nametanje pučkoga jezika te nedostatak obredne discipline i poštivanje rubrika razdvojili su nas u male enklave. Posljedica su mise za bijele igrače golfa iz više srednje klase, mise s afroameričkom gospel glazbom, mise za latinoamerikance, mise za vijetnamske vjernika itd. Kako Crkva može “ujediniti različite rase” ako nije u stanju ujedini nas same u jedno prepoznatljivo katoličko bogoslužje?
Tako već spomenuti Wylie, koji je odrastao u Južnoj Africi, s tugom ističe:
“Apartheid je uzrokovao manju podjelu katolika različitih rasa u Južnoj Africi nego uvođenje narodnoga jezika u liturgiju. Naime, narodi nekoć jedinstveni u sudjelovanju na bogoslužjima na latinskom jeziku sada su duboko podijeljeni u svojim župnim slavljima.”
Tradicionalni obredi privlače univerzalni osjećaj uzvišenosti pred Bogom.
U svom remek djelu “Demokracija u Americi” (eng. Democracy in America) objavljenom između 1835. i 1840., Alexis de Tocqueville opisuje Katoličku Crkvu koja, čini se, gotovo više i ne postoji:
“Na doktrinarnim točkama katolička vjera sve ljudske kapacitete stavlja na istu razinu. Ona i mudre i neznalice, i čovjeka genija i priprostu gomilu podvrgava člancima istoga vjerovanja. Jednake propise nudi i bogatima i potrebitima, jednaku strogost zahtijeva i od jakih i od slabih. Ona ne pristaje ni na kakve kompromise sa smrtnim čovjekom, ali, svodeći sav ljudski rod na isti standard, sabire sve različitosti društva u podnožju istoga oltara, onako kako su sabrane pred samim Bogom. Ako katolicizam od vjernika zahtijeva poslušnost, to ne znači da ih zasigurno priprema na nejednakost. No potpuno suprotno može se reći za protestantizam koji obična čovjeka čini više neovisnim nego što ga čini jednakim. Katolicizam je poput apsolutne monarhije; ako se ukloni vrhovna vlast, sve ostale društvene klase postaju više jednake nego u republikama.
Crkveni dužnosnici bezumno su se nakon Koncila odrekli izuzetne moći Vjerovanja, tako priznata i poučavana, odrekli su se jedinstvenih obreda popraćenih stvarnim asketizmom, no iznad svega, odrekli su zajedničkoga tijela latinske liturgije koje okuplja ljude različitih rasa, nacionalnosti, jezika, klasa, podrijetla i zvanja. Uistinu možemo reći kako je praksa tradicionalne liturgije bila, i ponovno može postati, “tajno oružje” Katoličke Crkve za jedinstvo među vjernicima poprilično udaljenoga i demografski vrlo raznolikoga latinskog obreda.
Svoje jedinstvo i izlječenje moramo pronaći ne u kampanjama za socijalnu pravdu ili u policijskim reformama, bez obzira na vrijednosti koju one mogu imati, već u milosti i istini jednoga Spasitelja čovječanstva i njegove jedne Crkve koju na Zapadu živopisno simbolizira zajedničko latinsko liturgijsko nasljeđe, još uvijek prisutno – i nasreću, na putu povratka – u usus antiquior (u starom obredu, op. prev.).
