Naši današnji ljevičari puno su pametniji od starih kreatora revolucije; jer oni danas znaju da, ako želiš uspjeti u drastičnom prepravljanju svijeta, moraš raditi postupno. Ne pokušavaju promijeniti svijet preko noći. Uzeli su si vremena. Brzina uzrokuje otpor. Evolucija umjesto revolucije…
Lenjin je bio čovjek u žurbi. Želio je Rusiju brzo pretvoriti u komunističko društvo, što bi izazvalo slične transformacije u Njemačkoj i drugim zemljama. Uskoro će cijeli svijet postati komunistički, a tri velika ideala Francuske revolucije – sloboda, jednakost, bratstvo – će prevladati posvuda.
Ali, nije mu baš išlo. Njemačka je imala svoju revoluciju, nije bila komunistička, već nacistička. I u samoj Rusiji – usprkos gladi, građanskom ratu, gulazima, gušenju svih građanskih sloboda, čistkama, mecima u glavama bezbroj ljudi– komunistička utopija nikad nije postignuta.
Nasuprot tome, naši ljevičari na zapadu danas napreduju sporo. Uzmimo seksualnu revoluciju. Prošla je kroz mnoge faze u posljednjih šezdeset godina, a možda nas još nekoliko faza čeka. Ali njeni prvaci, poput razboritog generala koji postupno osvaja sve više neprijateljskog teritorija, pazili su da nikada ne pređu na sljedeću fazu prije nego što osiguraju potpunu pobjedu u prethodnoj fazi.
Prvo, uvjerili su desetke milijuna da je blud među tinejdžerima prihvatljiv. Onda su dobili odobrenje za kohabitaciju vanbračnih parova. Slijedili su vanbračni porod i samohrano majčinstvo. Zatim je, naravno, uslijedilo odobravanje pobačaja.
Nakon toga uslijedilo je opće odobravanje homoseksualnih odnosa. Nakon što je to osigurano, uslijedilo je, kao noć nakon dana, istospolni brak. Neki su mislili da će gay brakovi biti posljednje osvajanje. Mislim, što bi više naši seksualni progresivci mogli poželjeti?
Pa, pokazalo se da oni zaista žele više. Kao prvo, inzistiraju na tome da se neodobravanje homoseksualnosti (“homofobija” kako to radije nazivaju) smatra opakim poput rasizma. Kao što svi pristojni ljudi smatraju rasizam užasnim, tako bi se i sve pristojne osobe trebale užasnuti kada naiđu na ljude koji su toliko moralno izopačeni da ne odobravaju gay ili lezbijski seks. Naravno, to implicira da su svi tradicionalni kršćani, koji ne odobravaju gay- seks, vrlo loši ljudi.
Ako je “homofobija” opaka kao i rasizam, onda moramo naučiti djecu da odobravaju istospolne odnose. A da ne bi došlo do nesporazuma, trebali bismo djeci, vjerojatno prije nego što napune sedam ili osam godina, objasniti što točno podrazumijevamo pod istospolnom ljubavlju.
Naše škole mogu djeci pružiti priče i slikovnice primjerene dobi; umjetnički nacrtani crtići sa lijepim dječacima ili lijepim djevojkama koji imaju istospolne odnose. A ako neki političari puni mržnje žele zabraniti takve knjige i takve upute, vrištimo o moralnom užasu “cenzure”.
Je li to konačni zahtjev koji postavljaju naši seksualni progresivci – da se naše škole pretvore u strojeve posvećene moralnoj korupciji i izopačenosti naše djece? Nikako. Također nam je rečeno da moramo odobravati “transrodnost” – istinski luđačku ideju da je dječak djevojčica ako misli da je djevojčica, a djevojčica dječak ako misli da je dječak.
Očekujem da će pohod prema eutanaziji (još jedno “poboljšanje društva” koje favoriziraju progresivci) također slijediti način evolucije, postupnost.
- Prvo dolazi samoubojstvo uz pomoć liječnika.
- Sljedeća, dobrovoljna eutanazija, u kojoj osoba traži da bude ubijena ili slobodno prihvaća ponudu za ubojstvo od strane obitelji ili prijatelja.
- Zatim “prethodno dobrovoljna” eutanazija. Pri tome ga obitelj nesposobne osobe ubija pod pretpostavkom da bi žrtva, da je bila sposobna, to željela.
Nakon što općenito prihvatimo da se ljudi mogu izbaviti iz svoje bijede bez njihovog stvarnog pristanka, možemo prijeći na prisilnu eutanaziju. I ovo će doći u fazama.
- Prvo, eutanazija za dobrobit žrtve. To jest, iako nemamo razloga vjerovati da bi on/ona željela biti ubijena, znamo da bi bilo bolje da je mrtav. I to iz suosjećanja itd.
- Sljedeća dolazi eutanazija za dobrobit njegovih prijatelja i obitelji—kako bi se ublažila njihova emocionalna ili financijska patnja.
- Nakon toga, eutanazija kako bi se olakšao društveni teret održavanja beskorisnih osoba na životu. Možda ne želite biti ubijeni, a možda ni vaša obitelj neće imati takvu želju; ali društvo konačno postaje umorno od vremena, nevolja i troškova – da ne kažem ekološkog otiska – uključenih u odgađanje vaše smrti.
- Konačno, eutanazija radi društvenog napretka. Panel profesionalnih stručnjaka pažljivo ispituje vaš slučaj i prosuđuje hoće li vaša smrt pridonijeti napretku ljudske rase ili ne.
Lenjin je zaista pogriješio što je pokušao brzim putem do Utopije.
