„Veliko resetiranje” je pokušaj da se svijet oblikuje prema utopijskoj viziji. Svijet u kojem „nećemo posjedovati ništa i svi će biti sretni“. Rezultat će biti društvo redizajnirano da oligarsima i [novom] kleru zauzvrat služe nove sluge. Međutim, „Veliko resetiranje“ ne odnosi se samo na raspodjelu moći, ekonomiju, depopulaciju i politiku. Ono što treba promijeniti ste Vi. Morate prestati imati djecu; prestati ići u crkvu; prestati jesti meso; prestati odlaziti na odmor; prestate kukati o globalizmu i tako dalje.
U tu igru (barem djelomično) ulazi Big Tech.
„Metaverzum” Marka Zuckerberga jedan je od građevnih temelja „Velikog resetiranja“– sredstvo da se postigne digitalna ovisnost čovječanstva– cilj, osim što će nekolicinu odabranih učiniti još moćnijima i bogatijima, je atomizacija i razočarenje običnog čovjeka. Žele transformirati čovječanstvo u pokorne i impotentne ovisnike.
U Kini, koja je okupirana od komunista, danas milijune katolika i kršćana prakticiraju svoju religiju u podzemnoj Crkvi. Za vrijeme Hladnog rata, iza željezne zavjese, hrabri Kristovi sljedbenici riskirali su sve kako bi slavili liturgiju i primili svetu euharistiju. Tvrdi totalitarizam ih nije mogao slomiti, ali meki totalitarizam, s druge strane, može napraviti znatnu štetu.
Kakve veze nove tehnološke inovacije imaju s mekim totalitarizmom? Tvrdi totalitarizam nije upalio, pa će Neprijatelj sada isprobati odugovlačenje da bi nas namamio lakim rješenjima i fantastičnim svjetovima; izvodi nas iz naših crkava, zajednica i stvarnog; i pokorava nas na nevidljive i neviđene načine.
Iako se radi o višestrukom napadu, Big Tech sada počinje djelovati na upečatljive načine jer potiče vjernike da svoju vjersku praksu prenesu u područje fantazije, dok istovremeno ušutkavaju katoličke glasove na Internetu.
Što se tiče „metaverzuma“, ono u planu ima i religiju. Facebook je već bio u partnerstvu s vjerskim zajednicama, kao što su megacrkva Hillsong u Atlanti, Pentekostalna crkva (The Assemblies of God) i Prezbiterijanska crkva. Kompanija stvara proizvode za crkve, uključujući dijeljenje online molitvi i mogućnosti za izgradnju zajednica putem Facebooka.
Heretičko odbacivanje Euharistije i sporovi oko transupstancijacije već su učinili našu braću i sestre dovoljno slabima za osvajanje. Bitno je da Crkva ostane pri svome stavu; da ne miješa virtualno sa stvarnim; da otvara svoja vrata posebno kada im se naredi da ih zatvori; i da ne ide putem doketizma, zanemarujući istinu utjelovljenja i važnost slavljenja mise.
Virtualizacija katoličke proslave (euharistije) i zajednice, na račun stvarnog, je zapravo proces dehumanizacije, što dovodi do onoga što je C.S. Lewis nazvao „ukidanjem čovjeka”. No, štoviše, katolici koji bi se mogli pridružiti isključivo „meta“ kongregaciji, a ne pravoj Crkvi, ne pomažu samo na ukidanju čovjeka, već nesvjesno rade na ukidanju Sina Čovječjega.
Čak i u Kini (okupiranoj od strane komunista), podzemna Katolička crkva, još uvijek ima svetu euharistiju. Ne možete primiti Tijelo Kristovo u „metaverzumu“.
Za nas je bitna sakramentalna vjera, a to je fizička vjera. Katekizam precizira da „u sakramentima, osobito u euharistiji, Isus Krist djeluje u punini za preobrazbu ljudi” (KKC 1073). Štoviše, „kad god obredi prema vlastitoj naravi traže zajedničko slavlje, sa sudjelovanjem i djelatnim učešćem vjernika, neka se naglasi da mu valja dati prednost, koliko je moguće, pred pojedinačnim i tako reći privatnim” (KKC 1140). Stavljanje poveza na oči teško se može smatrati „prisutnošću“. U Katekizmu se nadalje kaže da: „Kad se vjernici okupljaju na istome mjestu, najvažniju zbilju sačinjava „živo kamenje“ okupljeno zajedno da bi se ugradilo „u duhovni Dom” (KKC 1179). Duhovni dom izgrađen na pijesku, ili u ovom slučaju na siliciju, neće opstati (stajati).
Dok se u virtualnoj stvarnosti možemo naći okruženi svetim slikama i liturgijskim ikonama koje predstavljaju Krista, one nisu zamjena za Tijelo i Krv našega Spasitelja. Doketisti i katari su prema svojim heretičkim predodžbama tvrdili da je Isusovo tijelo iluzija; da se samo činilo da ima fizičko tijelo i da umire. Ta je hereza osuđena jer se Krist stvarno rodio. Postao je Tijelom i nastanio se među nama. Patio je, bio razapet, umro i pokopan, a potom uskrsnuo iz mrtvih.
Na sv. Misi se kruh i vino pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu. Ništa od ovoga nije bilo niti je virtualno, nego je učinjeno fizičkom prisutnošću. Poput doketista, potencijalna metastizacija naše vjere prijeti umanjivanju tjelesnosti (prisutnošću na sv. misi), ali i naše vlastite tjelesnosti– i čini se da pogrešno sugerira da bismo kao vjerni katolici mogli ustupiti realnost onima poput Klausa Schwaba, pripadnicima oligarhije, i novih klerika.
Virtualne katoličke zajednice svakako mogu poslužiti kao promocija za pravu stvar. One nisu problem ako su zamišljene kao način podrške postojećim fizičkim zajednicama (npr. molitvenim grupama). Ali baš kao što vas gledanje videa kako netko vježba ne čini jačim, stavljanje Googlovih naočala i odlazak u neki katolički odijeljeni svijet Zuckerbergov „metaverzuma“ preko optičkih kablova ne dovodi vas bliže Gospodinu „stvarno prisutnom u Presvetom oltarskom Sakramentu“.
Katekizam je vrlo jasan:
„Kada više nije bilo zapreke vjerskoj slobodi, kršćani su stali graditi bogoslužne građevine. Te vidljive crkve nisu obična mjesta okupljanja, nego označuju i očituju živu Crkvu na dotičnom mjestu, boravište Boga s ljudima, pomirenim i sjedinjenim u Kristu“ (KKC 1108).
Isto tako je važno prepoznati da crkva koja je postala virtualna neće biti nevidljiva samo u svijetu materije. Sve što je od materije će na kraju isto tako postati nevidljivo. Uostalom, katolici u kibernetičkom prostoru će na kraju morati pridržavati vladajuće, mehanički nametnute dogme demijurga iz Silicijske doline.
Ako se crkvene zajednice prenesu u „metaverzum“, bit će podložne diktatu Facebooka i drugih Big Tech kompanija koje se utrkuju u posjedovanju virtualne zemlje. Sigurno se tamo neće razgovarati o svetosti braka ili zlu pobačaja. Ako je današnja cenzura konzervativnih i kršćanskih glasova na društvenim mrežama ikakav pokazatelj, Crkva bi pod nadzorom demijurga i „Cezara“ mogla zateći svoje učenje uvelike razvodnjenim.
Platon je govorio o špilji u kojoj su zatvorenici zamijenili stvarnost igrom sjenki na unutarnjem zidu špilje. Svojim uskrsnućem Krist nas je – Pravo svjetlo svijeta– jednom zauvijek izveo iz špilje, uvodeći nas u stvarnost. S ovim metaverzumom, totalitaristi prijete zamijeniti stvarnost sjenovitim halucinacijama i životvornu tvar za isparene oblike.
Crkva je stajala, često sama, protiv tiranije svih doba, posebno protiv totalitarnih režima u dvadesetom stoljeću. Da bismo nastavili stajati i boriti se za istinu, moramo nastaviti biti ukorijenjeni u stvarnosti. Tako usidrena sakramentalna Crkva može se očuvati i stajati kao bedem protiv „Velikog resetiranja“, pozivajući one koje je Neprijatelj zaslijepio u nadi da će ih osloboditi zatvora koji dolazi.
