Čitateljima je vjerojatno već poznato da je Kanada postala kolijevka lijevo – liberalnog društva, ali kakvo je stanje Crkve u toj državi? Po katoličkim medijima proteklog tjedna su se vrtjele tri vijesti iz života Crkve u Kanadi- danas prenosimo sažetak:
Nadbiskupija u Ottawi dopustila je postavljanje velikog pauka, odnosno robota, nad kip Blažene Djevice Marije na vrhu tamošnje katedrale, kao dio jednog sekularnog uličnog festivala.
Ogroman pauk spušten je na krov katedrale radi obilježavanja početka La Machine, uličnog nastupa francuskih umjetnika koji se održava u gradu povodom proslave 150.-e obljetnice kanadske državnosti.
Nadbiskup Terrence Prendergast izjavio je kako je iznenađen negativnim reakcijama na umjetničku inicijativu jer su kritičari nazvali postavljanje pauka “svetogrđem”, “demonskim” i “nepoštovanjem” svetog prostora.
Nadbiskupija je svoju odluku objasnila javnim priopćenjem u kojem piše da festival La Machine “nudi priliku da nadbiskupija, katolička zajednica i katedrala Notre Dame surađuju s gradom i organizatorima kako bi potaknuli pozitivan odnos sa širom zajednicom, kao i s mnogim turistima, posebice mladim obiteljima”.
A u Quebecu kardinal Gérald Lacroix, nadbiskup glavnoga grada, izjavio je kako se ne protivi crkvenim pogrebima za katolike koji biraju smrt eutanazijom, pritom koristeći već poznatu mantru ”Tko sam ja da sudim?” u svom priopćenju.
Kodeks kanonskoga prava iz 1917. godine izričito zabranjuje crkveni sprovod onima koji namjerno počine samoubojstvo. Kodeks iz 1983. je nešto fleksibilniji jer zabranjuje sprovodne obrede samo onima koji se smatraju “očitim teškim grešnicima ili raskolnicima”.
Dok je samoubojstvo objektivno grešno, nije uvijek jasno jesu li oni koji su se na njega odlučili to učinili s odgovarajućom sviješću o grešnom karakteru svog čina. Međutim, u slučaju eutanazije, gdje se ubijaju u skladu s postupcima koje je odobrila država; postupcima koji isključuju ishitrene odluke biranja smrti zbog depresije i sličnih situacija, svećenicima je ostalo malo prostora da zaključe kako ovi ljudi nisu imali odgovarajuće znanje i svijest o tome što čine, jer zakon ovo naprosto nalaže kao preduvjet.
A o manjku svećenika u Kanadi možda najbolje govori podatak da je u biskupiji Rouryn-Norand u Quebecu, časna sestra Pierrette Thiffault dobila odobrenje od svog biskupa (i od samoga Vatikana) kako bi predvodila obred vjenčanja.
Prema Kodeksu kanonskoga prava „Gdje nema svećenika ni đakona, dijecezanski biskup može, s prije dobivenim povoljnim mišljenjem biskupske konferencije i pošto dobije dozvolu Svete Stolice, ovlastiti laike da prisustvuju ženidbama. Neka se izabere prikladan laik, sposoban poučavati zaručnike i pravilno obavljati ženidbeno bogoslužje.“ (Kan. 1112 – § 1. i 2.)
Biskup Dorylas Moreau imenovao je sestru Thiffault, koja je dobila službeno odobrenje od Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.
U biskupiji Rouryn-Norand, smještenoj u sjeverozapadnom Quebecu, samo 20 svećenika pokriva teritorij koji obuhvaća više od 9.000 četvornih milja, a mnogi svećenici su odgovorni za nekoliko različitih župa u ovom ruralnom kraju gdje je stanovništvo pretežno katoličko.
