Prošle subote je objavljeno Papino apostolsko pismo u obliku motuproprija, naslovljeno „Magnum principium“, a tiče se prijevoda liturgijskih tekstova.
Kako izvješćuje Vatikanski radio: Uzimajući u obzir iskustvo Drugog vatikanskog sabora u pogledu liturgijskih prijevoda – stoji u dokumentu – činilo se prikladnim da se neka načela, koja potječu iz tog razdoblja, jasnije utvrde i provedu u praksi. Prema Zboru za bogoštovlje i sakramentalnu stegu motuproprij „Magnum principium“ mijenja određene norme kanona 838. Zakonika kanonskog prava, koje se tiču prijevoda liturgijskih tekstova na suvremene jezike.
Reakcije na papino apostolsko pismo su različite, poput gore navedenog službenog članka – po kojem bi vjernik pomislio kako se u stvari baš ništa bitno ne mijenja (no samo ime dokumenta upućuje da se ipak radi o nečemu važnom), do oduševljenja u liberalnim medijima, uključujući dakako i one katoličke, dok se s druge strane, među konzervativnijim krugovima, osjeća velika doza zabrinutosti.
Iz ove prve, recimo liberalne perspektive, prenosimo odlomak iz New York Times-a pod naslovom Pope Francis Shifts Power From Rome With ‘Hugely Important’ Liturgical Reform:
Papa Franjo, koji je iskoristio svoj apsolutni autoritet u Vatikanu kako bi decentralizirao vlast iz Rima, objavio je u subotu sveobuhvatne promjene u načinima i riječima rimokatoličkog bogoštovlja promijenivši zakon kako bi nacionalnim biskupskim konferencijama dao veći autoritet u prevođenju liturgijskih tekstova.
“Ovo je vrlo važno”, izjavila je Rita Ferrone, stručnjak za katoličku liturgiju koja piše za Commonweal, liberalni katolički časopis. Rekla je kako se popuštanjem rimske paske nad molitvenim izričajima (prijevodima), papa Franjo vratio na prvotne namjere reformi Drugoga vatikanskog koncila i izbrisao neke povratke ‘na staro’ svog prethodnika, Benedikta XVI. “Bilo je osobito pronicljivo uvrstiti to u kanonsko pravo jer ga to čini službenim.”
Papa Franjo nije bio stidljiv u nastojanjima da reformira Crkvu i suoči se i s najdelikatnijim temama, od izazova u Rimskoj kuriji koja vodi Crkvu, do naglaska na prihvaćanju homoseksualaca i razvedenih vjernika.
U subotu je izravno stupio na bojno polje takozvanih liturgijskih ratova, koja desetljećima dijele liberale i konzervativce u Crkvi.
S “Magnum Principium“, papinskim Motu Propriom – ili dokumentom koji je izdan pod papinim osobnim zakonskim autoritetom – Franjo je promijenio ključne upute pape Ivana Pavla II. iz 2001. po kojima su službenici Svete Stolice utvrđivali i jamčili da lokalni prijevodi poštuju standardni latinski jezik.
Izmjenom i dopunom Zakona o kanonskom zakonu, čini se kako se Franjo složio s liberalima u raspravi i preusmjerio pravo na odlučivanje o prijevodima lokalnim biskupima.
What could go wrong? neki se možda pitaju. Kako odsad lokalni biskupi mogu sami odrediti kako će prijevodi izgledati, a potrebna im je samo službena potvrda od Rima, neki se boje kako bi mogla uslijediti svojevrsna anarhija.
Ali, kako su na New Liturgical Movement objavili:
Ne bojte se anarhije … Anarhija je ono što već imamo. Zakon Crkve (po liturgijskim pitanjima) toliko je zanemaren da je stanje već sada loše: ako se želi vratiti poštivanju zakona, treba se prije svega prestati pretvarati da je sve pod kontrolom.
A na tradicionalnom blogu Rorate Caeli ovu temu su zaključili sljedećim komentarom:
Zato je najnoviji papin Motu proprio, Magnum principium, toliko problematičan. Stavivši u liturgiji narodni jezik iznad latinskog jezika, papa Franjo nije samo porekao ono što su tražili Očevi Drugog vatikanskog sabora, to jest, nastavak uporabe latinskog u liturgiji (Sacrosanctum Concilium, 36), nego je također odbacio našu veliku liturgijsku povijest slavljenja liturgije na jeziku rimskog obreda – latinskom.
Kako ne usporediti ovaj motu proprio s onim koji je Benedikt XVI. objavio prije deset godina? Zar nije ovo potkopavanje Benediktovog uravnoteženog pristupa prema oba oblika rimskog obreda? Ova mjera iz Vatikana trebala bi nas još više učvrstiti i ohrabriti u borbi za očuvanje naše liturgijske tradicije – doista, rimokatolici se ne bi trebali bojati slaviti ili sudjelovati u starom rimskom obredu.
