U današnjem članku prenosimo nekoliko rukom pisanih redaka primjedbi koje je kardinal Walter Brandmüller pripremio za konzistorij 29. i 30. kolovoza, a koje mu nije bilo dopušteno predati, a koje su u cijelosti objavljene na blogu Settimo Cielo.
Na konzistoriju su se okupili kardinali na čelu sa papom Franjom. Susret se događao iza zatvorenih vrata, ali prije svega je po papinom nalogu odlučeno da se odvija po jezičnim skupinama, čime je onemogućen izravan dijalog između svih kardinala, što se zapravo i dogodilo sada već davne 2014., na posljednjem konzistoriju koji je sazvao Franjo, vezano uz Sinodu o obitelji i o „vexata quaestio“ pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane, konzistorij koji se pokazao toliko iskrenim u kritiziranju uređenja koje je papa želio provesti ga je navelo da ne saziva više tako slobodan i otvoren saziv kardinala.
Njemački kardinal Brandmüller, poznat kao crkveni povjesničar, je od 1998. do 2009. bio predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti, i stoga nije novajlija u prijedlozima o ulozi kardinala u Katoličkoj crkvi. Prije manje od godinu dana, već je iznio „Settimu Cielu“ hipotezu o reformi za izbor papa, po njegovu sudu više u skladu s povijesnim podrijetlom i teološkim temeljima same službe kardinala.
„No, na ovome konzistoriju, primjedbe koje je pripremio bile su usmjerene prije svega na odnos koji bi prema papi trebao vezati kardinale koje je on zapravo ušutkao, za razliku od onoga što bi se trebalo dogoditi, prije svega u vezi istina vjere i morala“.
Nije nametnuta tišina, nego je „Aperitio Oris“
Promišljanja kardinala Waltera Brandmüllera za konzistorij koji se održao od 29. do 30. kolovoza 2022.:
Sazivanje konzistorija nakon tako dugog vremena, potiče na razmišljanje o naravi i zadaći kardinala, osobito u sadašnjim okolnostima. Treba isto tako naglasiti da kardinali nisu samo članovi konklave za izbor vrhovnog pontifeksa.
Prave dužnosti kardinala, bez obzira na njihovu dob, formulirane su u kanonu 349 i nastavku Zakonika kanonskog prava. Jedan od kanona koji to opisuje detaljno glasi ovako: „Kardinali pomažu rimskom prvosvećeniku ili kolegijalno kada su pozvani da se bave pitanjima od velike važnosti, ili pojedinačno kada pomažu rimskom prvosvećeniku kroz različite službe koje obavljaju, osobito u svakodnevnoj brizi za sveopću Crkvu”. I oni „su zbornim djelovanjem na pomoć vrhovnom pastiru Crkve poglavito u konzistorijima” (kanon 353).
U antičko doba ova je funkcija kardinala našla simbolički i obredni izraz u obredu „aperitio oris“, otvaranja usta. Zapravo, to je označavalo dužnost iskrenog izražavanja vlastitog uvjerenja, svoga savjeta, osobito u vremenu konzistorija. Ta iskrenost – papa Franjo govori o „parresía” – je bila posebno draga apostolu Pavlu.
Tu iskrenost za sada, nažalost, zamjenjuje čudna šutnja. Taj drugi obred zatvaranja usta koji je slijedio nakon „aperitio oris” nije se odnosio na istine vjere i morala, nego na službene tajne.
Danas, međutim, treba istaknuti pravo i dužnost kardinala da se jasno i otvoreno izražavaju upravo kada se radi o istinama vjere i morala, radi zajedničkog dobra Crkve.
Iskustvo iz posljednjih godina je sasvim drugačije. Na konzistorijima – koji su se sazivali gotovo isključivo za kauze svetaca – dijelili su se obrasci za traženje vremena za govor, praćeni očito spontanim primjedbama o bilo kojoj temi, i to je bilo to. Nikada nije bilo rasprave, razmjene argumenata vezano uz određenu temu. Riječ je o potpuno beskorisnom postupku.
Prijedlog kardinalu dekanu da unaprijed priopći temu za raspravu kako bi se mogle pripremiti primjedbe ostao je bez odgovora. Ukratko, najmanje osam godina konzistoriji su završavali bez ikakvog oblika dijaloga.
Primat Petrova nasljednika, međutim, ni na koji način ne isključuje bratski dijalog s kardinalima, koji su „dužni marljivo surađivati s rimskim prvosvećenikom” (kanon 356). Što su problemi pastoralnog upravljanja ozbiljniji i hitniji, to je nužniji angažman kardinalskog zbora.
Kada je Celestin V. 1294. postao svjestan posebnih okolnosti svog izbora i htio se odreći papinstva, učinio je to nakon intenzivnih razgovora i uz pristanak kardinala koji su ga izabrali.
Potpuno drugačiju koncepciju odnosa pape i kardinala imao je Benedikt XVI., koji je – što je jedinstven slučaj u povijesti – dao ostavku na papinstvo, iz osobnih razloga, bez znanja kardinalskog zbora koji ga je izabrao.
Do Pavla VI., koji je broj kardinala elektora povećao na sto dvadeset, bilo je samo sedamdeset kardinala elektora. Ovo skoro udvostručenje izbornog kolegija bilo je motivirano namjerom da se prilagodi hijerarhiji zemalja daleko od Rima i da se tim lokalnim crkvama oduži crvenim zucchettom.
Neizbježna je posljedica bila da je imenovan veliki broj kardinala koji nisu imali iskustva s rimskom kurijom, a time ni s problemima pastoralnog upravljanja sveopćom Crkvom.
Sve to ima ozbiljne posljedice kada su ovi kardinali s periferija pozvani izabrati novog papu.
Mnogi, ako ne i većina kardinala elektora se ne poznaju. Ipak, oni su tu da izaberu papu, jednog od njih. Jasno je da ova situacija olakšava djelovanje grupa kardinala koje favoriziraju jednog od svojih kandidata. U ovoj situaciji ne može se isključiti opasnost od simonije u njezinim različitim oblicima.
Na kraju, čini mi se da bi trebalo ozbiljno promisliti o ograničavanju prava glasa u konklavama primjerice, kardinalima s prebivalištem u Rimu, dok bi ostali, još uvijek kardinali, mogli dijeliti „status” kardinala i preko osamdeset godina.
Ukratko, čini se poželjnim ažurirati službu i nadležnost kardinalskog zbora.
