Poštovani čitatelji,
Nakon pet nezaboravnih dana provedenih s uzoritim kardinalom Raymondom Burkeom, osjećam potrebu da razjasnim neke stvari oko posjeta kardinala našoj domovini. Ne bih želio ulaziti u neke špekulacija oko motiva Zagrebačke nadbiskupije vezane uz skandalozan prijem kardinala našem glavnom gradu, niti je moje osobno mišljenje uopće važno.
Istina je, što su iz nadbiskupije i potvrdili, kako su oni smatrali ovaj posjet Zagrebu privatnim činom u organizacije jedne privatne firme, odnosno izdavača knjige koji je kardinala pozvao na prezentaciju novoobjavljenog djela I Božja Ljubav Tijelom postala. Dakle, osim što su u nadbiskupiji pristali ugostiti kardinala pruživši mu smještaj u biskupskoj rezidenciji, nikakva javna misa s njihove strane nije ni bila predviđena. Naprotiv, pismeno smo obaviješteni da kardinal može koristiti samo kapelu unutar rezidencije za služenje ‘privatne’ mise.
Kako bi izbjegli javni skandal jer kardinalu neće biti dopušteno služiti javnu misu u glavnom gradu, i to u nedjelju, samoinicijativno smo zamolili pomoć od superiora bazilike Srca Isusova u Zagrebu oko organizacije svečane mise u nedjelju u 11.00 sati, kako bi što više vjernika u Zagrebu moglo prisustvovati misnom slavlju, što je bila i kardinalova želja. Nakon što su primili ovu obavijest, iz nadbiskupije je poslan dopis kako kardinal ipak može slaviti Tradicionalnu latinsku misu u nedjelju, u crkvi sv. Martina. Kako bi svečanu pontifikalnu misu po starom obredu iz tehničkih razloga bilo nemoguće organizirati u tako kratkom roku (manje od 10 dana) i u tako malenoj crkvi, kardinal je ipak zamolio nadbiskupiju za dopuštenje korištenja bazilike za slavljenje, da ne bi bilo zabune, Novus Ordo mise.
Odgovor na tu molbu je bio da mu na raspolaganju stoji samo crkva sv. Katarine na Gornjem gradu, na što je kardinal pristao. Dakle, ako se želi u različitim medijima, ovdje i u svijetu, koristiti riječ ‘zabrana’, onda je prva žrtva ovog posjeta glavnom gradu Družba Isusova u Zagrebu, i dakako mnoštvo vjernika kojima je bilo onemogućeno prisustvovati svečanoj misi kardinala u nacionalnom svetištu Srca Isusova u dobro nam poznatoj Palmotićevoj.
Samo tjedan dana prije kardinalovog posjeta, dogovorena je nedjeljna misa u Sv. Katarini, u običajnom terminu u 11.30, ali je postalo očigledno da sama biskupija neće ni u kojem smislu pomoći u njenoj organizaciji. Nakon toga, svega tri dana prije zakazane mise, stigao je dopis da misa može biti slavljena samo u ranijem terminu u 9.00 sati, a sada i bez i ono malo pomoći od mjesnog župnika. Dakle, bez zbora, bez ministranta, pa čak i svećenika – a ja na najudaljenijem nastanjenom otoku na Jadranu, krenulo se u organizaciju mise za koju tvrdim da su se na Kaptolu nadali da je nećemo uspjeti organizirati te da ćemo na kraju morati sami otkazati.
Da sada skratim priču, uz veliku žrtvu, meni do tada (u živo) nepoznatih mladih ljudi, zahvaljujući također i društvenim mrežama, na koje na Kaptolu valjda nisu računali, uspjeli smo organizirati kakvu takvu prigodnu misu za kardinala. Zahvaljujem od srca svima koji su uskočili u pomoć, neću vas sada ovdje imenovati, ali neka vas Bog blagoslovi.
Što se tiče TLM-a zakazanog za ponedjeljak u sv. Martinu, moj je prijedlog bio da se u 17.00 organizira tiha misa, jer sam se nadao kako će to biti izvedivo, ali sam taj prijedlog uz upitnike, dostavio tajniku kardinala Burkea i ljudima vezanima uz organizaciju Tradfest-a u Zagrebu. Konačan rezultat sada je svima nama poznat, ali ne bi se trebali previše čuditi. Kardinalu je TLM nedavno uskraćen i u posjetu Krakowu, Torontu i vjerojatno još cijelom nizu gradova. Kardinalov komentar koji je korišten za naslov na jednom blogu da ‘ovo nije nikad doživio’ nije se odnosio toliko na zabranu služenja TLM-a, nego na cjelokupan doček u Zagrebu i pokušajima da mu se onemogući čak i slavljenje redovne svečane mise u crkvi prikladne veličine i u prikladnom terminu.
Kao vjernika i kao Hrvata, silno me rastužio odnos prema kardinalu najviših crkvenih vlasti u Zagrebu, ali su me ipak malo utješile prve riječi koje mi je rekao kada je stigao u Zagrebu- ‘ja sam došao zbog vas (misleći na vjernike) a ne zbog njih (misleći na crkvenu vlast)’.
Ipak, pozitivno je bilo što sam tijekom kardinalovog posjeta Zagrebu mogao pružiti priliku vjernicima da provedu vrijeme s njim, u šetnji gradom, na ručku i večeri, obilasku svetišta itd, te sam mogao pristupiti medijskom prostoru naših laičkih inicijativa.
Vjerujte mi da su mi te prve večeri, mladi bogoslovi koji su kardinala slučajno sreli ispred katedrale, poljubili mu prsten i tražili fotografiranje s njim, više značili nego da su se poredali svi biskupi i pripadajući im birokrati na Kaptolu za službeni doček.
S druge strane, dolaskom u Split u utorak se ploča totalno promijenila. Čekajući početak mise u katedrali sv. Dujma, nisam ni znao da je nadbiskup Barišić odlučio prošetati s kardinalom iz Biskupske palače do katedrale, a prije njihovog dolaska, zvona katedrale su se orila kako bi cijelom gradu najavila nadolazeću svečanost. Nakon svega u Zagrebu, suze su mi skoro došle kada su osam svećenika i čak jedanaest bogoslova ministranata doveli procesiju u katedralu, a moćni zbor bogoslova zapjevao – a onda u uvodnom govoru je nadbiskup poželio kardinalu dobrodošlicu doma – jer jednog kardinala Katoličke Crkve ne treba pozivati u goste- svaka katolička crkva na ovom svijetu je njemu dom i u svakoj crkvi bi se trebao osjećati kao kod kuće.
Inače imam toliko dojmova i anegdota vezanih uz ovaj posjet kardinala Burkea u Hrvatskoj da bih mogao napisati knjigu, ali ću ih zadržati za sebe te vjerojatno prepričavati ljudima na kavama do kraja života.
Zahvaljujem svima koji su na bilo koji način pomogli oko posjeta kardinala Burkea tijekom ovih pet dana provedenih u Hrvatskoj – pet dana koje kardinal zasigurno neće ubrzo zaboraviti – a usprkos nekim tužnim stvarima, svjedočio mi je da osječa jaku privrženost vjeri u Hrvata koja ga je osobito dojmila.
Sama činjenica da su ga mladi sjemeništarci opkolili nakon prezentacije knjige u Splitu, onako kako bi se njihovi vršnjaci iz drugih škola vjerojatno odnosili prema nekakvoj nogometnoj ili rock zvijezdi, ulijeva mi nadu u budućnost Crkve u Hrvatskoj, a samo ta slika se isplatila svog truda koji smo supruga i ja uložili u ovaj projekt.
Ad maiorem Dei gloriam
Robert Dumančić
