Mnogi vjernici – laici, klerici i posvećene osobe – izrazili su mi duboku tjeskobu koju im je donio Motu Proprijo „Traditionis Custodes“. Oni koji su vezani uz usus antiquior, ono što je papa Benedikt XVI. nazvao izvanrednim oblikom rimskog obreda, duboko su obeshrabreni odlukama koje Motu Proprijo nameće i uvrijeđeni jezikom kojim se dokument služi kako bi opisao njihove stavove i ponašanje. Kao vjernik, koji je isto tako jako povezan s usus antiquior, u potpunosti shvaćam njihove osjećaje duboke tuge.
Kao biskup Crkve i kao kardinal, u zajedništvu s rimskim papom i s osobitom odgovornošću da mu pomognem u pastoralu i upravljanju sveopćom Crkvom, pružam sljedeća zapažanja:
1) Na preliminarni način, mora se postaviti pitanje zašto latinski ili službeni tekst Motu Proprija još nije objavljen. Koliko znam, Sveta Stolica objavila je tekst u talijanskoj i engleskoj verziji, a nakon toga i u njemačkom i španjolskom prijevodu. Budući da se engleska inačica naziva prijevodom, mora se pretpostaviti da je izvorni tekst na talijanskom jeziku. Ako je to slučaj, postoje prijevodi značajnih tekstova na englesku verziju koji nisu u skladu s talijanskom verzijom. U članku 1. važan talijanski pridjev „unica“ preveden je na engleski kao „jedinstven“, umjesto „samo“. U članku 4. važan talijanski glagol „devono“ preveden je na engleski kao „treba“, umjesto „mora“.
2) Prije svega, važno je utvrditi, u ovom i sljedeća dva zapažanja (br. 3 i 4), suštinu onoga što sadrži Motu Proprijo. Iz ozbiljnosti dokumenta vidljivo je da je papa Franjo izdao Motu Proprijo kako bi se pozabavio onim što smatra teškim zlom koje prijeti jedinstvu Crkve, što je u ovom slučaju usus antiquior. Prema Svetom Ocu, oni koji štuju Boga uporabom izvanrednog obreda donose izbor koji odbacuje „Crkvu i njezine institucije u ime onoga što se naziva istinskom Crkvom“, izbor koji „proturječi zajedništvu i njeguje tendenciju podjele… protiv čega je apostol Pavao energično reagirao“.
3) Jasno je da papa Franjo zlo smatra toliko velikim da je odmah poduzeo mjere, ne obavještavajući unaprijed biskupe, pa čak ni predviđajući uobičajeni vacatio legis, razdoblje između proglašenja zakona i njegovog stupanja na snagu. Vacatio legis daje vjernicima, a posebno biskupima vremena da prouče novi zakon koji se odnosi na štovanje Boga, najvažniji aspekt njihova života u Crkvi, s ciljem njegove provedbe. Zakonski propisi zapravo sadrže mnoge elemente koji zahtijevaju proučavanje njihovih primjena.
4) Štoviše, pravno je postavljeno ograničenja na usus antiquior, koja signaliziraju njegovu konačnu eliminaciju. Što se vidi kroz primjer zabrane korištenja župne crkve za bogoslužje i odabiranje određenih dana u tjednu za takvo bogoslužje. U svome pismu biskupima svijeta, papa Franjo ukazuje na dva načela koja trebaju voditi biskupe u provedbi Motu Proprija. Prvo je načelo „…osigurati dobro onima koji su ukorijenjeni u prethodnom obliku slavlja i koji se trebaju vratiti u rimski obred koji su proglasili sveti Pavao VI. I Ivan Pavao II….“; dok je drugo načelo „prekinuti uspostavljanje novih župa vezanih više uz želje pojedinih svećenika nego uz stvarne potrebe svetoga naroda Božjega“.
5) Čini se da je zakonodavstvo usmjereno na korekciju odstupanja koja se uglavnom može pripisati „željama“ određenih svećenika. U tome pogledu moram primijetiti, posebno u svjetlu moje službe kao dijecezanskog biskupa, da nisu svećenici bili ti koji su zbog svojih želja pozivali vjernike da zatraže služenje izvanrednog oblika rimskog obreda. Zapravo, uvijek ću biti duboko zahvalan mnogim svećenicima koji su, unatoč ionako teškim obvezama, velikodušno služili vjernicima koji su legitimno zatražili usus antiquior. Ta dva načela ne mogu a da ne pokažu pobožnim vjernicima, koji duboko cijene i vežu susret s Kristom kroz izvanredni oblik rimskog obreda, da zapravo pate od zablude koja se može neko vrijeme tolerirati, ali na kraju mora biti iskorijenjena.
6) Odakle dolazi revolucionarno djelovanje Svetog Oca? Motu Proprijo i prateće pismo ukazuju na dva izvora: prvo, „želje koje je izrazio episkopat“ kroz „detaljno savjetovanje s biskupima“ koje je Kongregacija za nauk vjere provela 2020. i, drugo, „mišljenje Kongregacija za nauk vjere“. U vezi s odgovorima na „detaljno savjetovanje“ ili „upitnik“ poslan biskupima, papa Franjo piše biskupima da „odgovori otkrivaju situaciju koja me zaokuplja, rastužuje i uvjeravan sam da moram intervenirati“.
7) Što se tiče izvora, treba li pretpostaviti da situacija koja zaokuplja i rastužuje rimskog papu postoji općenito u Crkvi ili samo na određenim mjestima? S obzirom na važnost koja se pripisuje „detaljnom savjetovanju“ ili „upitniku“ i ozbiljnosti predmeta koji je ispitan, činilo bi se ključnim da se rezultati savjetovanja javno objave, zajedno s naznakom njegovog znanstvenog karaktera. Na isti način, da je Kongregacija za nauk vjere smatrala da se takva revolucionarna mjera mora poduzeti, naizgled bi pripremila upute ili sličan dokument kojima bi se obratila biskupima.
8) Kongregacija uživa stručnost i dugogodišnje iskustvo određenih dužnosnika – prvo, onih koji su djelovali u Papinskoj komisiji Ecclesia Dei, a zatim u četvrtom odsjeku Kongregacije – koji su bili zaduženi za rješavanje pitanja u vezi s usus antiquior. Moramo se zapitati da li „mišljenje Kongregacije za nauk vjere“ odražavalo savjetovanje s onima koji imaju najveće znanje o usus antiquior.
9) U vezi s opaženim teškim zlom koje čini usus antiquior, imam dugogodišnje iskustvo na mnogim različitim mjestima s vjernicima koji redovito štuju Boga prema usus antiquior. Iskreno, moram reći da ti vjernici ni na koji način ne odbacuju „Crkvu i njezine institucije u ime onoga što se naziva istinska Crkva“. Niti sam ih našao izvan zajedništva s Crkvom ili da sudjeluju u podjelama unutar Crkve. Suprotno tome, oni vole rimskog papu, biskupe i svećenike, a kad su drugi odabrali raskol, željeli su uvijek ostati u punoj zajednici s Crkvom, vjerni rimskom papi, često po cijenu velikih patnja. Oni ni na koji način ne pripadaju raskolničkoj ili sedevakantističkoj ideologiji.
10) U pismu koje prati Motu Proprijo navodi se da je usus antiquior dopušten od pape svetog Ivana Pavla II., a kasnije je reguliran od pape Benedikta XVI. s „željom da se potakne iscjeljivanje raskola sa pokretom mons. Lefebvrea“. Riječ je pokretu koji je poznatiji kao Družba svetog Pija X. Iako su obojica papa željele završetak dotičnog raskola, kao i svi dobri katolici, isto tako su željeli zadržati usus antiquior za one koji su ostali u punoj zajednici Crkve i nisu postali raskolnici. Papa sveti Ivan Pavao II na razne je važne načine pokazivao pastoralno milosrđe prema vjernicima katolicima koji su bili privrženi usus antiquior, na primjer, udovoljavajući zahtjevima tradicionalnih vjernika uspostavlja Svećeničko bratstvo svetog Petra, družbu apostolskog života za svećenike privržene usus antiquior. U knjizi, Posljednji zavjet po vlastitim riječima, papa Benedikt XVI. odgovorio je na upit da se odobrenje Tridentske mise često tumači kao ustupak Družbi Svetog Pija X. ovim jasnim i snažnim riječima: „To je apsolutno lažno! Bilo mi je važno da je Crkva iznutra pomirena sa sobom, sa svojom prošlošću; da ono što joj je prije bilo sveto odjednom sada ne prestane postojati“ (str. 201-202). Zapravo, mnogi koji trenutno žele štovati Boga prema usus antiquior, nemaju iskustva, a možda niti znanje o povijesti i današnjoj situaciji Svećeničkog bratstva Svetog Pija X. Jednostavno ih privlači svetost usus antiquior.
11) Da, postoje pojedinci, pa čak i određene skupine koje zagovaraju radikalne stavove, što je slučaj i u drugim crkvenim krugovima, ali takvi stavovi ni na koji način nisu svojstveni većem i sve većem broju vjernika koji žele štovati Bog prema usus antiquior. Sveta liturgija nije stvar takozvane „crkvene politike“, već je najpotpuniji i najsavršeniji susret s Kristom za nas na ovom svijetu. Dotični vjernici, među kojima su brojni mladi, odrasli i mladi bračni parovi s djecom, susreću Krista kroz usus antiquior, koji ih sve više približava Kristu kroz reformu njihova života i suradnju s božanskom milošću koja proizlazi iz Njegovog slavnog probodenog srca i preljeva se u njihova srca. Nemaju potrebu donositi sud o onima koji štuju Boga prema usus recentior (novija upotreba, ono što je papa Benedikt XVI. nazvao redovnim oblikom rimskog obreda), a prvi ga je uveo sveti papa Pavao VI. Kao što je primijetio jedan svećenik, član Instituta posvećenog života koji služi vjernicima koji štuju Boga prema usus antiquior. Redovito se ispovijedam svećeniku, prema redovnom obliku rimskog obreda, i sudjelujem, u posebnim prigodama, na svetoj misi prema redovnom obliku rimskog obreda. Zaključio je… zašto bi ga itko optužio da nije prihvatio valjanost redovnog oblika rimskog obreda?
12) Ako postoje situacije u kojima se stav ili praksa protive zdravom nauku i disciplini Crkve, pravda zahtijeva da im se pastiri Crkve, rimski papa i biskupi, obrate pojedinačno. Pravda je minimalni i nezamjenjivi uvjet dobročinstva (milosrđa). Pastoralno milosrđe ne može djelovati ako se ne poštuju zahtjevi pravde.
13) Raskolnički duh ili stvarni raskol je uvijek bilo i ostalo teško zlo, ali u usus antiquior nema ničega što potiče raskol. Za one koji poznaju usus antiquior, poput mene, to je pitanje štovanje obilježenog stoljetnom dobrotom, istinom i ljepotom. Poznajem njegovu privlačnost iz djetinjstva i zaista sam se jako vezao uz njega. Budući da sam bio privilegiran pomagati svećeniku kao ministrant od vremena kada sam imao deset godina, mogu svjedočiti da je usus antiquior glavna inspiracija moga svećeničkog poziva. Za one koji su prvi put došli na usus antiquior, njegova bogata ljepota, posebno jer pokazuje djelovanje Krista koji sakramentalno obnavlja svoju žrtvu na Kalvariji kroz svećenika koji djeluje u njegovoj osobi, približila ih je Kristu. Znam mnoge vjernike, koje je iskustvo božanskog štovanja prema usus antiquior snažno nadahnulo njihovu vjeru i njihovo traženje potpunog zajedništva s Katoličkom crkvom. Isto tako, brojni svećenici koji slave euharistijsko slavlje prema usus antiquior ili koji su to prvi put naučili rekli su mi koliko je to duboko obogatio njihovu svećeničku duhovnost. To ne treba spominjati svecima, kojima je tijekom brojnih stoljeća usus antiquior davao snagu i jačao herojsku praksu vrlina. Neki su dali svoj život da brane upravo ovaj oblika božanskog štovanja.
14) Za mene samoga i za mnoge druge koji su primili toliko snažnih milosti sudjelujući u svetoj liturgiji, prema usus antiquior, nezamislivo je da bi se to sada moglo okarakterizirati kao nešto štetno za jedinstvo Crkve i za sam njezin život. S tim u vezi, teško je razumjeti značenje članka 1. Motu Proprija, koji kaže sljedeće: „Liturgijske knjige koje su promulgirali sveti Pavao VI. i sveti Ivan Pavao II., u skladu s uredbama Drugog vatikanskog koncila, su jedinstveni (unica, u talijanskoj verziji što je naizgled izvorni tekst) izraz lex orandi (zakona moljenja) rimskog obreda“. Usus antiquior je živi oblik rimskog obreda i nikada nije prestao biti takav. Od samog promulgiranja misala pape Pavla VI., papa je prepoznajući veliku razliku između usus recentior i usus antiquior, nastavak slavljenja sakramenata, prema usus antiquior, bio je dopušten samo za određene samostane, kao i za određene pojedince i skupine. Papa Benedikt XVI. je u svome pismu biskupima u svijetu, uz Motu Proprio „Summorum Pontificum“, jasno dao do znanja da rimski misal koji se koristio prije misala pape Pavla VI. „..nikada nije pravno ukinut i, prema tome, u načelu, uvijek je bio dopušten“.
15) No može li rimski papa pravno ukinuti usus antiquior? Punina moći (plenitudo potestatis) rimskog pape je snaga potrebna za obranu i promicanje nauka i discipline Crkve. Nije to „apsolutna moć“ koja bi uključivala moć promjene doktrine ili iskorjenjivanja liturgijske discipline koja je živjela u Crkvi od vremena pape Grgura Velikog, pa čak i ranije. Ispravno tumačenje članka 1. ne može biti poricanje da je usus antiquior vrlo važan izraz „lex orandi rimskog obreda“. Naš Gospodin koji je dao čudesni dar usus antiquior, neće dopustiti da se iskorijeni iz života Crkve.
16) Moramo imati na umu da je, s teološkog gledišta, svako valjano slavljenje sakramenta, već samom činjenicom da je to sakrament, također izvan svakog crkvenog zakonodavstva, čin štovanja i, prema tome, isto tako čin ispovijedanja vjere. U tom smislu, prema usus antiquior, nije moguće isključiti Rimski misal kao valjani izraz lex orandi i, prema tome, lex credendi Crkve. Pitanje je objektivne stvarnosti božanske milosti koja se ne može promijeniti pukim činom volje čak i najviše crkvene vlasti ili autoriteta.
17) Papa Franjo u svome pismu biskupima navodi sljedeće: „Odgovarajući na Vaše zahtjeve, donosim čvrstu odluku da ukinem sve norme, upute, dopuštenja i običaje koji prethode sadašnjem Motu propriju, i izjavljujem da su liturgijske knjige objavljene od svetih papa Pavla VI. i Ivana Pavla II., u skladu s dekretima Drugog vatikanskog koncila, jedinstveni izraz lex orandi rimskog obreda“. Potpuno ukidanje, u pravdi, zahtijeva proučavanje svake pojedine norme, uputa, dopuštenja i običaja kako bi se potvrdilo da „proturječi zajedništvu i njeguje tendenciju podjele … protiv koje je apostol Pavao tako energično reagirao“.
18) Ovdje je potrebno primijetiti da se reforma svete liturgije koju je proveo sveti papa Pio V., u skladu s naznakama Tridentskog sabora, posve razlikovala od one koja se dogodila nakon Drugog vatikanskog koncila. Sveti papa Pio V. u osnovi je doveo u red oblik rimskog obreda kakav je postojao već stoljećima. Jednako tako, određene preinake u rimskom obredu činile su rimske pape u daljnjim stoljećima, ali forma obreda je ostala ista. Ono što se dogodilo nakon Drugog vatikanskog koncila predstavljalo je radikalnu promjenu u obliku rimskog obreda, uklanjanjem mnogih molitava, značajnih liturgijskih gesti; primjerice čestog ljubljenja oltara i drugih elemenata koji bogatim izrazom transcendentne stvarnosti – sjedinjuju nebo sa zemljom – predstavljaju svetu liturgiju. Papa Pavao VI je u homiliji koju je održao na blagdan svetih Petra i Pavla 1972. godine opisao otužnu situaciju u kojoj se Crkva nalazi. Sveti papa Ivan Pavao II. trudio se tijekom cijelog svoga pontifikata, a posebno tijekom posljednjih godina, govoriti o ozbiljnim liturgijskim zlostavljanjima. Papa Benedikt XVI. nastojao je liturgijsku reformu prilagoditi stvarnom učenju Drugog vatikanskog koncila, budući da su se zagovornici i agenti zlostavljanja pozivali na „duh Drugog vatikanskog sabora“ kako bi se opravdali.
19) Šesti članak Motu Proprija prenosi nadležnost od ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života posvećenih usus antiquior na Kongregaciju za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. Poštivanje usus antiquior pripada srži karizme ovih instituta i družbi. Iako je Kongregacija nadležna odgovoriti na pitanja u vezi s kanonskim zakonom za takve institute i družbe, ona nije nadležna mijenjati njihovu karizmu i konstitucije kako bi se ubrzalo naizgled željeno uklanjanje usus antiquior iz Crkve.
Treba izvršiti i mnoga druga zapažanja, ali čini se da su najvažnija napravljena. Nadam se da će ovo biti korisni svim vjernicima, a posebno vjernicima koji prisustvuju liturgiji prema usus antiquior, u odgovoru na Motu Proprio „Traditionis Custodes“ i prateće pismo biskupima. Ozbiljnost ovih dokumenata stvara osjećaj duboke tjeskobe, pa čak i osjećaj zbunjenosti i napuštenosti. Molim se da vjernici ne ustupe mjesto malodušju, već da uz pomoć božanske milosti ustrajati u svojoj ljubavi prema Crkvi i njezinim pastirima te prema svetoj liturgiji.
S time u vezi, pozivam vjernike da usrdno mole za papu Franju, biskupe i svećenike. Istodobno, u skladu s kan. 212, §3, „…prema znanju, kompetenciji i vrlinama koje posjeduju, oni imaju pravo, pa čak i dužnost očitovati svetim pastirima svoje mišljenje o pitanjima koja se odnose na dobro Crkve i da svoje mišljenje obznane ostatku kršćanskih vjernika, ne dovodeći u pitanje integritet vjere i morala, sa poštovanjem prema svojim pastirima i pažnjom u korist zajedništva i dostojanstva ljudi“.
Konačno, u znak zahvalnosti našem Gospodinu na svetoj liturgiji, najvećem daru koji je dao nama u Crkvi, neka nastave čuvati i njegovati drevnu liturgiju ili izvanredni oblik rimskog obreda.
Kardinal Raymond Leo Burke
Rim, 22. srpnja 2021.
Blagdan sv. Marije Magdalene
