Ono zbog čega strahujem kad je u pitanju sadašnja situacija u Crkvi jest ono što bih nazvao politiziranjem crkvenog života i crkvene doktrine. To se lako postiže u sekularnim medijima, ali se u današnje vrijeme događa i kod određenih crkvenih vođa, teologa i drugih komentatora. To nije pitanje favoriziranja “Franjine revolucije”, kako se popularno zove. Ne radi se o stajalištu “za” papa Franju ili “protiv” pape Franje. U pitanju je obrana katoličke vjere, a to znači obrana Petrove službe koju je papa naslijedio. Prema tome, zaštiti ono što Crkva oduvijek naučava i prakticira nikako se ne može smatrati nekom političkom akcijom protiv “drugog” političkog pokreta, takozvane – “Revolucije” u Crkvi – i nikada se ne može smatrati protivnom papinskoj službi.
Zapravo, najveća usluga koju itko od nas može pružiti Svetom Ocu jest govoriti istinu vjere, a to mu pomaže da bude ono što Drugi vatikanski sabor s pravom zove princip jedinstva svih biskupa i same Crkve.
Nema drugog načina gledanja na to, jer prvo, smatram smiješnim, a drugo vrlo štetnim, što su ljude koji jednostavno predstavljaju crkveno učenje s najboljom mogućom namjerom, optužili za suprotstavljanje Svetom Ocu ili za stvaranja podjela u Crkvi – čak i do te mjere da ih se optužuje za vođenje shizmatskog pokreta u Crkvi. To su tehnike koje se koriste za promicanje određenih planova, ali ne smijemo se zastrašiti niti dopustiti da nas ušutkaju. Umjesto toga, poticaj nam treba biti, kao što nas i sam Gospodin potiče, govoriti istinu i svjedočiti je u svakodnevnom životu.
Ono što me također čini tjeskobnim je kada vidim dobre katolike, a osobito obraćenike na katoličku vjeru, čija je vjera na velikim kušnjama zbog sadašnje situacije u Crkvi i koji čak dolaze u napast da potraže Krista izvan Katoličke Crkve – u smislu da su u iskušenju da misle kako se sama Crkva odmakla od Apostolske vjere. Možemo shvatiti zašto je ovo velika poteškoća za obraćenike koji su i pristupili Katoličkoj Crkvi jer je stoljećima – unatoč mnogim kušnjama i nevoljama (čak i unutar Crkve) – ostala vjerna – jasno uz pomoć Božje milosti – Apostolskoj predaji.
Da odgovorim direktno na to, baš kao što sam i ranije: nikada neću biti dio bilo kakvog raskola, čak i ako bih trebao biti kažnjen unutar Crkve zbog toga što u dobroj savjesti pokušavam naučavati katoličku vjeru i braniti je- što sam dužan činiti, prije svega kao kršćanin, ali još više kao biskup i kardinal Crkve. Nikada neću napustiti Katoličku Crkvu, jer je Crkvu osnovao naš Gospodin Isus Krist, koji je postavio Petra za vođu Apostolskog zbora, kao princip jedinstva Crkve u cijelom svijetu – a kada jednom više nemamo vjeru u postojanu Gospodinovu prisutnost u Crkvi, a to znači preko Petrove službe, prestajemo biti katolici i ulazimo u taj cijeli svijet beskrajnih podjela među kršćanima.
Stoga bih jednostavno pozvao braću katolike da – kao što i sam pokušavam činiti – odgovore na situaciju vjernošću onome što je Crkva uvijek naučavala i provodila – a to nam nije tajna: na primjer, sadržana je u Katekizmu Katoličke Crkve – i ako tako ostanemo vjerni također ćemo ostati jedinstveni s Petrom; jer jedan papa ne podučava drugačije od drugog pape. Svi su pape nasljednici sv. Petra. Oni su čuvari i promicatelji Apostolske predaje, pa stoga, ako ostanemo vjerni onome što je Crkva uvijek naučavala i provodila, također ćemo ostati vjerni sv. Petru: Ubi Petrus, ibi Ecclesia. To je teška situacija, ali je u izvjesnom smislu vrlo jednostavna: mi smo rimokatolici; znamo što je rimokatolička vjera, a moramo je poštivati i braniti, čak i ako to znači – kao što je to značilo za mnoge naše pretke – mučeništvo, ili neku vrstu “bijelog mučeništva” – ismijavanja, ili optužbe da si neprijatelj Crkve.
Što god nam se dogodilo, na kraju ono što zaista treba biti važno jest da ostanemo vjerni Kristu i onome čemu nas On podučava u Crkvi.
Odlomak iz intervjua s kardinalom Raymondom L. Burkom, koji je u cijelosti objavljen u Catholic World Report
