Kardinal Raymond Burke se poziva u svome govoru na prava roditelja kao temeljnih odgojitelja svoje djece i obveze roditelja da se suprotstave programu koji je suprotan moralnom zakonu.
Navedeni govor kardinala Burkea održan je u sklopu web- konferencije pod naslovom „Poziv očeva biskupima: pomozite nam da obranimo čednost naše djece“. Virtualni događaj organizirao je Glas obitelji, a dostupan je na stranicama LifeSiteNewsa. U daljnjem dijelu teksta je govor kardinala R. L. Burkea:
Drago mi je što pomažem Glasu obitelji u njihovom plemenitom radu na promicanju zdravog crkvenog nauka o braku i njegovom neusporedivom plodu obitelji. Posebno mi je drago obratiti se kritičnom pitanju obrazovanja koje je osnovna misija obitelji i temeljni izraz naše kulture.
Nijednoj obazrivoj osobi ne može promaći kako je obrazovanje danas pod žestokim napadima. Danas u obrazovanju i zakonu, kao temeljnim izrazima naše kulture, svjedoci smo napuštanja razumijevanja ljudske prirode i savjesti kojom nas Bog poziva da poštujemo istinu o prirodi i da živimo u skladu s tom istinom u čistoj i nesebičnoj ljubavi.
Sveti Pavao u Poslanici Efežanima objašnjava otuđenje čovjeka od Boga i, prema tome, od svijeta, izjavljujući sljedeće:
„Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj. Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zàpovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu. Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu.“
Samo Krist donosi razumijevanje i potiče srce da prihvati istinu i da je živi u ljubavi. Odgajatelji, dakle, surađujući s roditeljima, vode djecu da spoznaju Krista i da ga slijede u svemu, te ih tako vode miru koji je želja svakog ljudskog srca. Odgoj (u kući i školi) otvara djetetu oči za promišljanje otajstva Božje ljubavi prema nama koji je poslao Njegovog jedinorođenog Sina u našem ljudskom tijelu i u slanju Njegova Duha Svetoga u naše duše, veliki plod Otkupiteljskog utjelovljenja.
Roditelji koji su u prošlosti ovisili o školama i njihovoj pomoći oko odgajanja njihove djecu kao pravih građana neba i zemlje, dobre članove Crkve i dobre članove civilnog društva; uviđaju da su neke škole postale mjesta indoktrinacije u smjeru ateističkog materijalizma i relativizma. Takve škole zapravo pokušavaju uništiti obrazovanje stečeno u kući vezano uz najtemeljnije istine: istinu o nepovredivom dostojanstvu nevinog ljudskog života, cjelovitosti ljudske spolnosti i braka i nezamjenjivosti odnosa čovjeka s Boga ili svetom religijom. Štoviše, kada roditelji s pravom pokušavaju zaštititi svoju djecu od takve nihilističke ideologije, ove škole pokušavaju na silu indoktrinirati njihovu djecu na totalitarni način.
Nažalost, neke katoličke škole iz različitih razloga oponašaju situaciju u nekatoličkim školama inzistirajući na anti–životnoj, protu-obiteljskoj i anti-religijskoj ideologiji koja trenutačno obilježava obrazovanje. Potonja je situacija posebno pogubna, jer roditelji djecu šalju u katoličku školu, vjerujući im da će biti uistinu katolička, i kad zapravo nije ništa od navedenoga. Duboka je nepravda za obitelji da takve škole koriste ime ‘katolička’.
Korijen žalosne kulturne situacije u kojoj se nalazimo jest gubitak osjećaja za prirodu i savjest. Upravo se papa Benedikt XVI. govoreći o gubitku savjesti, u pogledu temeljnih zakona, obratio njemačkom parlamentu, Bundestagu, tijekom pastoralnog posjeta Njemačkoj u rujnu 2011. godine. Uzimajući ulomak iz priče o mladom kralju Salomonu i njegovom pristupanju na prijestolje, podsjetio je političke vođe na učenje Svetoga Pisma o političkom radu. Bog je pitao kralja Salomona kakavu molbu želi uputiti kad je počeo vladati Božjim svetim narodom. Sveti Otac je komentirao:
“Što će mladi vladar tražiti u ovom važnom trenutku? Uspjeh – bogatstvo – dug život – uništavanje njegovih neprijatelja? Ne bira ništa od ovih stvari. Umjesto toga, on traži pronicljivo srce kako bi mogao upravljati Božjim narodom i razlikovati dobro i zlo” (usp. 1 Kr 3,9).
Priča o kralju Salomonu, kako je primijetio papa Benedikt XVI., uči nas što mora biti temelj političke aktivnosti i, prema tome, vlade. Izjavio je: „Politika mora težiti pravdi i stoga mora uspostaviti temeljne preduvjete za mir. Služiti ispravno i boriti se protiv vlasti nepravde ostaje temeljni zadatak političara“.
Zatim je papa Benedikt XVI. pitao kako znamo dobro i pravično koji politički poredak i posebno zakon mogu čuvati i promicati. Iako je priznao da u mnogim stvarima „podrška većine može poslužiti kao dovoljan kriterij“, primijetio je da takvo načelo nije dovoljno “za temeljna pravna pitanja u kojima su dostojanstvo čovjeka i čovječanstva u pitanju”. Što se tiče samih temelja života društva, građansko pravo mora poštivati „prirodu i razum kao istinske izvore prava“. Drugim riječima, čovjek mora pribjeći prirodnom moralnom zakonu koji je Bog upisao u svako ljudsko srce. Mislim na vlastitu domovinu, Sjedinjene Američke Države, u kojoj je Vrhovni sud pretpostavio da definira početak ljudskog života, partnerstvo u braku i samu ljudsku spolnost prema materijalističkim i relativističkim, sentimentalnim razmatranjima, usprkos zakonu koji je Bog upisao u ljudska srca.
Ono što je papa Benedikt XVI. uočio u vezi s temeljnim zakonom prirode i savjesti ukazuje na princip obrazovanja, rad na odgoju učenika u „srcu slušatelja“ koje nastoji upoznati Božji zakon i razvijati ga u život vrlina. Istinsko obrazovanje ima za cilj dovesti ljudsku osobu „do pune ljudske i kršćanske zrelosti“. Dovoljno je reći da roditelji moraju biti na oprezu da obrazovanje koje se daje njihovoj djeci bude u skladu s kršćanskim obrazovanjem i odgojem u kući. Baš kao što je obitelj presudna za transformaciju kulture, tako je i obrazovanje važno zbog njezine suštinske povezanosti s rastom i razvojem djeteta.
Temeljna anti-životna, anti-obiteljska i anti-religijska agenda našeg vremena napreduje, velikim dijelom, zbog nedostatka pažnje i informacija u široj javnosti. Prožimajući masovne medije, snažne promicatelje dnevnog reda, koji zbunjuju i kvare umove i srca, i tupe savjest protiv zakona koji je Bog upisao u prirodi i svakom ljudskom srcu. U enciklici Evangelium Vitae (Evanđelje života) papa Ivan Pavao II je izjavio:
“Ono što se traži jest opća mobilizacija savjesti i ujedinjeni etički napor da se aktivira velika kampanja za podršku života. Svi zajedno moramo izgraditi novu kulturu života: jer će se ona moći suočiti i riješiti današnje probleme bez presedana koji utječu na ljudski život; jer će je kršćani usvojiti s dubljim i dinamičnijim uvjerenjem; jer će biti sposobna uspostaviti ozbiljan i hrabar kulturni dijalog među svim stranama. Iako je potreba za takvom kulturnom preobrazbom povezana sa sadašnjom povijesnom situacijom, ona je također utemeljena u crkvenoj misiji evangelizacije. Svrha Evanđelja je zapravo „preobraziti čovječanstvo iznutra i učiniti ga obnovljenim“. Poput kvasca koji kvasi cijelu mjeru tijesta (usp. Mt 13,33), Evanđelje je zamišljeno da prožima sve kulture i daje im život iznutra, tako da mogu izraziti puninu istine o ljudskoj osobi i o ljudskom životu.“
Papa Ivan Pavao II. potvrdio je angažiranje savjesti u vezi s nepovredivošću nevinog ljudskog života, a to se sigurno jednako snažno odnosi i na angažiranje savjesti vezano uz cjelovitost braka i obiteljskog života te u vezi s nezamjenjivim odnosom s Bogom, koji predstavlja svetu religiju.
Papa Ivan Pavao II nije propustio primijetiti da takvi napori moraju započeti “obnovom kulture života unutar samih kršćanskih zajednica”. Sama Crkva mora se pozabaviti situacijom tolikog broja svojih članova koji, iako mogu biti aktivni u crkvenim aktivnostima, „na kraju odvajaju svoju kršćansku vjeru od njezinih etičkih zahtjeva u vezi s životom, i tako padaju u moralni subjektivizam i određene nepoželjne načine djelovanja.“ Ovo odvajanje vjere od praktičnog života posebno je poražavajuće kada utječe na obrazovanje. Dijete, koje se uči imati “srce koje sluša”, koje je prirodno prilagođeno vlastitoj savjesti, Božjem zakonu zapisanom u njegovom srcu, pokvareno je od onih u koje se trebao pouzdati. Dijete se sjeća samo korupcije koju je prouzročilo sveprisutno lažno obrazovanje o ljudskoj spolnosti; a roditelji ne mogu nikad biti dovoljno pažljivi na mogućnosti da takva korupcija uđe u ono što bi trebalo biti obrazovanje njihove djece.
Katoličko obrazovanje djece i mladih je cjelovito obrazovanje, odnosno razvoj razuma kompetentnim davanjem znanja i vještina u kontekstu vjere kroz proučavanje Boga i Njegovog plana za nas i naš svijet. Papa Pio XI. je u svojoj enciklici Divini Illius Magistri opisao katoličko ili kršćansko obrazovanje ovim riječima:
“Ispravan i neposredan kraj kršćanskog obrazovanja je suradnja s božanskom milošću u stvaranju pravog i savršenog kršćanina, to jest oblikovanje samoga Krista od onih koji su obnovljeni krštenjem, prema naglašenom izrazu apostola: „Dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama“. Jer pravi kršćanin mora živjeti nadnaravnim životom u Kristu: „Krist koji je tvoj život“ i prikazivati ga u svim postupcima: „Da se i Isusov život očituje u našem smrtnom tijelu“.
Upravo iz tog razloga kršćanski odgoj prožima cijeli ljudski život, fizički i duhovni, intelektualni i moralni, individualni, obiteljski i društveni, ne s ciljem da ga na bilo koji način smanji, već da bi se uzdiglo, reguliralo i usavršilo, u skladu s Kristovim primjerom i naukom.
Stoga je pravi kršćanin, rezultat kršćanskog odgoja, natprirodni čovjek koji neprestano i dosljedno misli, prosuđuje i djeluje u skladu s pravim razumom obasjanim nadnaravnim svjetlom Kristovog primjera i učenja; drugim riječima, istinski i karakterni čovjek. Jer, nije svaka vrsta dosljednosti i čvrstine ponašanja zasnovanog na subjektivnim načelima ono što daje pravi karakter, već samo postojanost u slijeđenju vječnih načela pravde, kao što to priznaje čak i poganski pjesnik kad hvali osobnost čovjeka, kao u ovom citatu: „Čovjek koji je pravedan i čvrst u svrsi“.
Samo takvo cjelovito obrazovanje može voditi našu djecu i mlade na putu sreće za koju je Bog stvorio svakoga od nas. Uz pomoć zdravog obrazovanja kod kuće i u školi, djeca znaju što je sreća tijekom dana zemaljskog hodočašća i idu prema cilju svoga hodočašća koje je Nebo. Samo takvo obrazovanje može transformirati našu kulturu.
Obitelj je prvo mjesto obrazovanja, to je istina koja u osnovi definira misiju škole. Škola služi obitelji i stoga blisko surađuje s obitelji na podizanju djece u što većoj zrelosti, u puninu života u Kristu. U vezi s kršćanskim brakom i obitelji te misijom obrazovanja, papa sveti Ivan Pavao, u svojoj Post-sinodalnoj apostolskoj pobudnici za obitelj 1981. godine, Familiaris Consortio, izjavljuje: „kršćanska obitelj je zapravo prva zajednica koja je pozvana objaviti Evanđelje ljudskoj osobi tijekom rasta i da je kroz progresivno obrazovanje i kateheze dovede do punine ljudske i kršćanske zrelosti.“ Kršćanski odgoj (u obitelji i školi) na sve dublji način uvodi djecu i mlade u tradiciju, u veliki dar našega života u Kristu, u Crkvi koja nam je predana vjerno, u neprekinutoj tradiciji, kroz apostole i njihove nasljednike.
Da bi obrazovanje bilo zdravo, odnosno za dobrobit pojedinca i društva, mora biti posebno pažljivo da se naoruža protiv pogrešaka sekularizma i relativizma, inače ne bi uspjelo prenijeti sljedećim generacijama istinu, ljepotu i dobrotu našega života i svijeta, što se izražava u nepromjenjivom učenju vjere, u njezinom najvišem izrazu kroz molitvu, predanost i božansko štovanje te u svetosti života onih koji ispovijedaju vjeru i štuju Boga „u duhu i istini“.
Deklaracija o kršćanskom odgoju i obrazovanju, Gravissimum Educationis, Drugog vatikanskog koncila, jasno je istaknula da primarna odgovornost za obrazovanje djece pripada roditeljima koji se oslanjaju na nastavu vjeronauka u školama kako bi im pomogla u pružanju cjelovitog obrazovanja njihove djece, posebno dijelova koje nisu u mogućnosti dati kod kuće. Osnovno dobro braka čiji su dar djeca uključuje i razmnožavanje i obrazovanje djeteta. Citat iz Gravissimum Educationis:
“Kako su roditelji ti koji su dali život svojoj djeci, na njima leži najteža obaveza u obrazovanju njihove obitelji. Stoga im se mora priznati da su primarno odgovorni za njihovo obrazovanje. Uloga roditelja u obrazovanju toliko je važna da je gotovo nemoguće pružiti odgovarajuću zamjenu. Stoga je dužnost roditelja stvoriti obiteljsku atmosferu nadahnutu ljubavlju i odanošću Bogu i bližnjima koja će promicati integrirano, osobno i socijalno obrazovanje njihove djece. Obitelj je stoga temeljna škola društvenih vrlina koje su nužne za integraciju u svako društvo. Stoga je prije svega u kršćanskoj obitelji, nadahnutoj milošću i odgovornošću sakramenta ženidbe, djecu treba učiti poznavanju i štovanju Boga te ljubavi prema bližnjemu, u skladu s vjerom koju su primili za vrijeme djetinjstva u sakramentu krštenja.”
Zasigurno da društvo i Crkva, na određeni način, također imaju odgovornost u obrazovanju djece i mladih, ali ta se odgovornost uvijek mora provoditi uz poštivanje primarne odgovornosti roditelja.
Roditelji bi trebali biti potpuno angažirani u bilo kojem području obrazovanja koje pružaju društvo i Crkva. Djecu i mlade ne bi trebalo zbunjivati ili dovoditi u zablude obrazovanja izvan obitelji koje je u sukobu s obiteljskim odgojem. Danas roditelji moraju biti posebno na oprezu, jer su neke škole postale oruđa svjetovne agende koja šteti kršćanskom životu. Primjerice, razmišlja se o obveznom „gender obrazovanju“ u nekim školama, što je izravan napad na ljudsku seksualnost i brak, a time i na obitelj.
Zbog budućnosti naših mladih, svi moramo posvetiti posebnu pozornost temeljnom izrazu naše kulture, a to je obrazovanje. Dobri roditelji i građani moraju biti predusretljivi na nastavni program koje slijede škole i potom na život u školama, kako bi osigurali da se djeca formiraju u ljudskim i kršćanskim vrlinama, a ne da se deformiraju indoktrinacijom u zbunjenosti i pogreškama u vezi s najtemeljnijim istinama ljudskog života, obitelji i religije. U konačnici to će dovesti do njihovog ropstva u grijehu i, prema tome, duboke nesreće i destrukcije kulture.
U srcu kvalitetnog školskog programa jest poštivanje dostojanstva ljudske osobe i tradicija ljepote, istine i vrline u umjetnosti i znanosti. Tako se često čini da je pojam tolerancije i način razmišljanja i postupanja suprotan moralnom zakonu interpretativni ključ mnogih kršćana. Prema ovom pristupu, više se ne može razlikovati lijepo i ružno, istinito i lažno, te dobro i zlo. Pristup nije sigurno utemeljen u moralnoj tradiciji, ali nastoji dominirati našim pristupom do te mjere da na kraju tvrdimo da smo kršćani dok toleriramo načine razmišljanja i djelovanja koji su dijametralno suprotni moralnom zakonu koji nam je otkriven u prirodi i u svetim spisima. Pristup ponekad postane toliko relativistički i subjektivan da niti ne promatramo temeljno logičko načelo proturječnosti, odnosno da stvar istovremeno ne može biti i ne biti u istom pogledu i vremenu. Drugim riječima, određeni postupci ne mogu u isto vrijeme biti i istiniti i ne istiniti u odnosu na moralan zakon.
Zapravo, samo milosrđe mora biti interpretativni ključ naših misli i djela. U kontekstu milosrdne ljubavi, tolerancija znači bezuvjetnu ljubav prema osobi koja je upletena u zlo, ali čvrstu odvratnost prema zlu u koje je ta osoba pala. Sva bi se edukacija trebala usmjeriti na formiranje učenika (studenta) u milosrđu kojem um i srce odgovaraju na lijepo, istinito i dobro, kao što nas je Bog stvorio. Obrazovanje koje se odvija prvenstveno u kući, a obogaćuje ga i nadopunjuje škola (prije svega istinski katoličke škole), u osnovi je usmjereno na stvaranje dobrih građana i članova Crkve. U konačnici je usmjereno na sreću pojedinca koji se nalazi u pravim odnosima i ima svoje ispunjenje u vječnom životu. Pretpostavlja objektivnu prirodu stvari kojima je usmjereno ljudsko srce, ako je osposobljeno da bude „srce koje sluša“, odnosno da slijedi ispravno oblikovanu savjest. Pojedinac traži sve dublje znanje i ljubav prema istinitom, dobrom i lijepom. To oblikuje pojedinca za temeljno traganje tijekom cijelog njegovog života.
Neka Bog nadahne i ojača roditelje i sve nas u radu na stvaranju „srca koja slušaju“ u naše djece i mladih za njihovo spasenje i za preobrazbu naše kulture. Pod majčinom brigom Djevice Majke Božje, možemo tražiti i pronaći u Srcu Isusovu mudrost i snagu da čuvamo i promičemo stalno učenje i praksu Crkve o ljudskom životu, ljudskoj spolnosti, braku i obitelji, pozivajući se na svetu vjeru.
Hvala na Vašoj pažnji. Neka Vas sve blagoslovi Bog.
Raymond Leo kardinal Burke
